Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2202/09 (R. S.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Apelacija preuranjena
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Trajanje pritvora
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2202/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2202/09, rješavajući apelaciju Rajka Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Savića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-09-000 125 od 2. jula 2009. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-

0-Kv-09-000 025 od 23. juna 2009. godine, rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-09-000 140 od 29. jula 2009. godine irješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kv-09-000 008 od 22. jula 2009. godine, rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 o K 000455 09 Kž od 21. avgusta 2009. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 000455 09 Kv od 14. avgusta 2009. godine, u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na pravično suđenje iz člana II /3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencijeza zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Savića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-09-000 125 od 2. jula 2009. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-

0-Kv-09-000 025 od 23. juna 2009. godine, rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-09-000 140 od 29. jula 2009. godine irješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kv-09-000 008 od 22. jula 2009. godine, rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 o K 000455 09 Kž od 21. avgusta 2009. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 000455 09 Kv od 14. avgusta 2009. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, koga zastupa Milenko Radonjić, advokat iz Doboja, podnio je 9. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-09-000 125 od 2. jula 2009. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Kv-09-000 025 od 23. juna 2009. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporenih rješenja do konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji, tako što bi apelant bio odmah pušten na slobodu. Apelant je 21. i 31. avgusta 2009. godine dopunio apelaciju kojom osporava i rješenja Vrhovnog suda broj broj 118-0-Kž-09-000 140 od 29. jula 2009. godine i broj 118-0-Kv-09-000 008 od 22. jula 2009. godine i rješenje Vrhovnog suda broj 13 0 K 000455 09 Kž od 21. avgusta 2009. godine i rješenje Okružnog suda broj 13 0 K 000455 09 Kv od 14. avgusta 2009. godine.

2. Rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Kv-09-000 025 od 23. juna 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-09-000 125 od 2. jula 2009. godine apelantu, koji je lišen slobode 26. aprila 2009. godine i koji se nalazi u pritvoru Okružnog zatvora u Doboju po rješenju sudije za predhodni postupak Okružnog suda broj 013-0-Kpp-09-000 011 od 27. aprila 2009. godine, produžen je pritvor po osnovu člana 189. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) za još mjesec dana tako da pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 26. jula 2009. godine.

3. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Kv-

09-000 022 od 21. maja 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-09-

000 101 od 29. maja 2009. godine, apelantu pritvor produžen za jedan mjesec tako da mu po tom rješenju pritvor može trajati najduže do 26. juna 2009. godine. Dalje je navedeno da je Okružno tužilaštvo aktom broj Kt-511/09 od 19. juna 2009. godine, stavilo prijedlog Okružnom sudu za produženje pritvora apelantu za još jedan mjesec navodeći da istraga u ovom predmetu nije završena. Tužilaštvo je u prijedlogu za produženje pritvora navelo postojanje istih razloga za pritvor po osnovu kojeg je pritvor apelantu i produžen odnosno po osnovu iz člana 189. stav 1. tačka g) ZKP obrazlažući da i dalje postoje razlozi za produženje pritvora sadržani u odredbi člana 189. stav 1. tačka g) ZKP s obzirom na način izvršenja djela, njegovu težinu, kao i mjesto i vrijeme, a koji i dalje predstavljau vandredne okolnosti koje bi mogle rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu.

4. Nadalje je u obrazloženju rješenja navedeno da razlozi u pogledu uslova i cilja primjene pritvora, kao prinudne mjere obezbjeđenja uspješnog vođenja krivičnog postupka, a koji su utvrđeni u dotadašnjem toku istrage, i dalje postoje u neizmjenjenom obliku. Istaknuto je da zakonski uslov određivanja, a time i produženja pritvora, izražen u osnovanoj sumnji da je apelant počinio krivično djelo ubistvo iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), proizilazi iz analize sadržaja cjelokupnog istražnog materijala prikupljenog u toku dosadašnjeg dijela istrage odnosno iz brojnih materijalnih dokaza koji su detaljno navedeni u rješenju o određivanju pritvora apelantu.

5. Navedeno je da i dalje postoji pritvorski razlog iz člana 189. stav 1. tačka g. ZKP jer i dalje postoje posebni razlozi prpisani navedenom odredbom. U vezi s tim istaknuto je da se radi o posebno teškom krivičnom djelu obzirom na način izvršenja i njegove posljedice. Nadalje je navedeno da okolnosti da je oštećeni B.G. lišen života ispaljivanjem pet metaka u njegovo tijelo, da je do lišavanja života oštećenog došlo usred dana i u centru grada, da je oštećeni javna ličnost su po mišljenju suda okolnosti koje prate izvršenje navedenog krivičnog djela i imaju značaj vandrednih okolnosti, koje su detaljno navedene u rješenjima Okružnog suda i Vrhovnog suda, kojima je apelantu prvobitno produžen pritvor a koje i dalje egzistiraju i mogu se još uvijek okarekterisati kao vandredne okolnosti.

6. Pored navedenog po mišljenju suda u pitanju je krivično djelo ubistva koje ispunjava i objektivni uslov za određivanje i produžavanje pritvora po tom osnovu tj. težina djela posmatrana kroz posljedicu i zakonom propisanu kaznu zatvora od 10 godina ili težu kaznu za to djelo. Stoga je utvrđene da sve navedene okolnosti u svojoj sveukupnosti ukazuju na visok stepen društvene opasnosti i to kako djela, tako i apelanta, te predstavljaju vanredne okolnosti i da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, a što se ne bi moglo spriječiti blažom mjerom od pritvora. Navedenim je po mišljenju suda ispunjen razlog za produženje pritvora apelantu koji je sadržan u odredbi člana 189. stav 1. tačka g) ZKP-a. Na osnovu navedenog sud nije prihvatio navode apelantovog branioca da je prijedlog za produženje pritvora neosnovan, niti je prihvatilo njegove prijedloge za ukidanje pritvora, odnosno za izricanje mjera zabrane apelantu umjesto pritvora obrazlažući to time da se ni jednom drugom alternativnom mjerom ne bi obezbijedilo uspješno vođenje krivičnog postupka.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju svog rješenja naveo da su neosnovani prigovori žalbe da je pobijanim rješenjem samo obrazložen jedan od uslova pod kojima je produžen pritvor prema apelantu, a to je propisana kazna za krivično djelo za koje se sprovodi istraga, dok ostale okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora po navedenom osnovu nisu obrazložene. Naime, sud je zaključio da je pobijano rješenje dalo iscrpnu argumentaciju iz koje proizilazi da su ispunjeni uslovi da se apelantu produži pritvor za još mjesec dana iz razloga predviđenih članom 189. stav 1. tačka g. ZKP-a, a koja je obrazložena navodima da se radi o posebno teškom krivičnom djelu, s obzirom na način izvršenja i nastalu posljedicu, jer je oštećeni B.G. lišen života ispaljivanjem pet metaka u njegovo tijelo, što je djelo počinjeno usred dana i u centru grada, te jer je oštećeni javna ličnost, kao i da su sve to u konkretnom slučaju vanredne okolnosti zbog kojih bi puštanje apelanta na slobodu apelanta rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Navedene razloge prvostepenog rješenja Vrhovni sud je u cjelosti prihvatio. Sud nije prihvatio navode apelanta da se ista svrha mogla ostvariti drugim mjerama obezbjeđenja prisustva apelanta, iz razloga što je po mišljenju Vrhovnog suda prvostepenim rješenjem data ne samo argumentacija za opravdanost prijedloga za produženje pritvora iz razloga propisanih članom 189. stav 1. tačka g. ZKP-a, već i argumentacija iz koje proizilazi da se mjerama zabrane ne bi moglo obezbjediti nesmetano vođenje daljnjeg toka postupka odnosno da se ta svrha može ostvariti jedino produženjem pritvora. Također, Vrhovni sud je zaključio da pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja ne mogu dovesti u pitanje ni žalbeni prigovori da je apelant slabog zdravstvenog stanja, te da je vlasnik privatnog preduzeća koje zapošljava 250 radnika i da se njegovim odsustvovanjem iz preduzeća dovodi u pitanje poslovanje istog.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kv-09-000 008 od 22. jula 2009. godine koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-09-000 140 od 29. jula 2009. godine, apelantu je pritvor produžen iz razloga koje predviđa odredba člana 189. stav 1. tačka g) ZKP do 26. avgusta 2009. godine.

9. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da u pogledu postojanja razloga za pritvor propisanog odredbom člana 198. stav 1. tačka g) ZKP sud smatra da okolnosti koje karakterišu način na koji je izvršeno predmetno krivično djelo ukazuju da predmetni događaj ima karakter vandrednog a djelo čini posebno teškim. Dalje je navedeno da su i osumnjičeni i oštećeni lica poznata u svojoj sredini, te da je navedeni događaj privukao veliku pažnju javnosti. Po mišljenju suda navedene okolnosti upućuju na zaključak da bi puštanjem apelanta na slobodu moglo da rezultira stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Stoga uzimajući u obzir navedeno kao i činjenicu da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna ocijenjeno je da su ispunjeni uslovi za produženje pritvora propisani članom 189. stav 1. tačka g) ZKP.

10. Sud je također istakao da u konkretnom slučaju treba imati u vidu složenost postupka istrage obzirom na dokazni materijal koji nužno pribaviti u njenom daljnjem toku, te težinu krivičnog djela za koje se istraga provodi, te da stoga navedene okolnosti predstavljaju važne razloge u smislu odredbe člana 192. stav 3 ZKP za produženje pritvora apelantu.

11. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da argumentima žalbe nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenja prvostepenog suda na kojem se zasniva zaključak tog rješenja o postojanju pritvorskog razloga sadržanog u odredbi člana 189. stav 1. tačka g) ZKP. Po mišljenju drugostepenog suda obrazloženje prvostepenog rješenja jasno precizira sve okolnosti vezane za način izvršenja djela i posljedicu krivičnog djela koje i po ocjeni drugostepenog suda predstavljaju osnovu za zaključak da bi puštanje na slobodu apelanta rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Nadalje je istaknuto da okolnosti koje prate izvršenje djela, a koje su konkretizovane u obrazloženju prvostepenog rješenja imaju karakter vandrednih okolnosti. Stoga kada se ima u vidu navedeno kao i činjenica da je u pitanju krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna onda su time ispunjeni svi elementi pritvorskog osnova iz člana 189. stav 1. tačka

g) ZKP.

12. Rješenjem Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 000455 09 Kv od 14. avgusta 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj 13 0 K 000455 09 Kž od 21. avgusta 2009. godine, apelantu je produžen pritvor po osnovu člana 189. stav 1. tačka g) ZKP. Navedeno je da nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko 10 godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora s tim što se kontrola opravdanosti pritvora vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.

13. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je okružni tužilac u Doboju 30. jula 2009. godine podigao optužnicu broj KT-511/09, koja je potvrđena 5. avgusta 2009. godine. U optužnici je predloženo da se na osnovu člana 194. stav 1. tačka g) ZKP prema apelantu produži pritvor na osnovu odredbe člana 189. stav 1. tačka g) ZKP do pravosnažnosti okončanja postupka iz razloga navedenih u rješenju vijeća Vrhovnog suda broj 118-0-Kv-09-000 008 od 22. jula 2009. godine jer navedeni razlozi postoje i dalje.

14. Okružni sud je naveo da je razmatrajući prijedlog za produženje pritvora protiv apelanta kao i prijedlog za ukidanje pritvora izvršio uvid u sve priloge potvrđene optužnice. Istaknuto je da je postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo sud utvrdio na osnovu dokaza nabrojanih u obrazloženju rješenja. Stoga je sud zaključio da provedeni dokazi i do sada prikupljene činjenice daju dovoljno osnova da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Prema tome po mišljenju suda prijedlog za produženje pritvora je u potpunosti osnovan, te su ispunjeni zakonski uslovi za zadržavanje apelanta i dalje u pritvoru po osnovu odredbe člana 189. stav 1. tačka g) ZKP. Navedeni zaključak sud je izveo iz činjenica i okolnosti pod kojima je izvršeno predmetno krivično djelo koje ukazuju da sam događaj ima karakter vanrednog, a djelo čini posebno teško. Pri tome je istaknuto da su i apelant i oštećeni lica poznata u svojoj sredini, te da je navedeni događaj privukao veliku pažnju javnosti. Po mišljenju suda te okolnosti navode na zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu moglo da rezultira stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Kod takvog stanja stvari a imajući u vidu da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna. Na osnovu navedenog sud je odlučio da ne može prihvatiti navode apelanta da mu se ne produžava pritvor odnosno da se isti ukine, te da ga sud pusti na slobodu i odredi mu po potrebi druge mjere.

15. Nadalje je navedeno da apelant i njegov branilac uz prijedlog za ukidanje priloga nisu dostavili medicinsku dokumentaciju iz koje bi proizilazilo da bi dalje zadržavanje apelanta u pritvoru još više pogoršalo njegovo zdravstveno stanje, te da apelant u svakom slučaju ima pravo na adekvatnu medicinsku pomoć i zaštitu u slučaju pogoršanja zdravstvenog stanja pa i na bolničko liječenje sve dok se nalazi u pritvoru. Sud nije prihvatio prijedlog apelantovog branioca da se odgodi ročište za izjašnjavanje povodom prijedloga za produženje pritvora apelantu i da se pozove zatvorski ljekar Z.B. jer se radi o ljekaru specijalisti porodične medicine, a po mišljenju suda o sposobnosti apelanta da prisustvuje ročištu i da dalje boravi u pritvoru trebao bi se eventualno izjasniti vještak specijalista odgovarajuće struke zavisno od toga o kakvom se oboljenu radi kod apelanta. Istaknuto je da apelant iako je pregledan od strane odgovarajućih specijalista nije zadržavan na bolničkom liječenju što znači da njegovo zdravstveno stanje nije u takvoj mjeri pogoršano da ne bi mogao dalje boraviti u pritvoru. Također sud nije prihvatio navode apelanta da bi se sam javio u pritvor ukoliko bi zbog njegovog puštanja na slobodu došlo do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda. S obzirom na navedeno sud nije prihvatio navode apelantovog branioca da se apelantu ukine pritvor. Također po mišljenju suda ni jednom drugom alternativnom mjerom se ne bi obezbjedilo uspješno vođenje krivičnog postupka osim produženjem pritvora jer bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, a ta okolnost se ne bi mogla otkloniti drugom blažom mjerom.

16. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je prvostepeno rješenje dalo valjane razloge za produženje pritvora po pritvorskom osnovu iz člana 189. stav 1. tačka g) ZKP. Po mišljenju Vrhovnog suda navedeni razlozi se ne mogu dovesti u sumnju prigovorima koji se ističu u žalbi apelantovog branioca. Također Vrhovni sud nije prihvatio žalbenu tvrdnju o tome da se blažom mjerom može obezbjediti nesmetano vođenje krivičnog postupka. U pogledu zdravstvenog stanja apelanta Vrhovni sud je naveo da iako je nesporno da apelant boluje od epilepsije ne postoje indikacije za bolničko liječenje, a što bi se apelantu omogućilo i u režimu pritvora ukoliko se utvrdi da za takvim liječenjem ima stvarne potrebe. I u ovom dijelu Vrhovni sud je prihvatio razloge date u prvostepenom rješenju.

17. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Ističe da u konkretnom slučaju prijedlog tužioca kojim je predloženo produženje pritvora mora sadržavati relevantne materijalne činjenice koje ukazuju na potrebu da se odredi mjera pritvora. Smatra da u konkretnom slučaju prijedlog tužioca ne sadrži ni jednu činjenicu niti dokaz da bi sigurnost građana u smislu očuvanja javnog reda bila trajno u opasnoti ako bi apelant bio pušten na slobodu. Također po mišljenju apelanta osporena rješenja ne navode činjenice ni dokaze u pogledu ugrožavanja javnog reda i to stvarnom prijetnjom kao i postojanju vandrednih okolnosti, a što su uslovi za produžavanje pritvora na osnovu člana 53. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 119/08). Navodi da u rješenjima sudova nema razloga iz kojih bi se moglo zaključiti da bi puštanjem apelanta na slobodu dovelo do ugrožavanja javnog reda. Ističe da sudovi navode „da se ni jednom drugom alternativnom mjerom ne bi obezbjedilo uspješno vođenje krivičnog postupka“ čime se po mišljenju apelanta prejudicira odluka suda i može pokrenuti i pitanje kršenja prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Smatra da bi njegov boravak u pritvoru mogao pogoršati njegovo zdravstveno stanje zbog bolesti (epilepsija) Također navodi da je vlasnik privatnog preduzeća, te da ima 250 zaposlenih radnika. Po mišljenju apelanta navedeno redovni sudovi nisu cijenili i razmotrili primjenu alternativne mjere koja je bila predložena od strane apelanta u toku postupka. U dopuni apelacije od 21. avgusta 2009. godine apelant navodi da sudovi u njegovom slučaju i dalje donose nezakonita rješenja kojim se apelantu produžava pritvor. U dopuni apelacije od 31. avgusta 2009. godine apelant navodi da u pogledu zdravstvenog stanja Vrhovni sud daje aspolutno pogrešne razloge. Smatra da zbog terapije koju prima i utvrđene bolesti nije sposoban da učestvuje u postupku i u pripremi odbrane.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

2.) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...) (14) apelacija je preuranjena.

19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

20. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

21. Ustavni sud konstatuje da je pritvor apelanta određen u smislu člana 189. stav 1. tačka g. ZKP kojim je propisano da u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju nesporno radilo o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije.

22. U odnosu na pitanje opravdanosti produženja pritvora, što je predmet apelacije, Ustavni sud nalazi da je Evropski sud za ljudska prava u presudi W. protiv Švajcarske od 26. januara 1993. godine izrazio pravno stanovište prema kojem je opravdanost produženja pritvora ovisna o okolnostima konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč prezumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud za ljudska prava, W protiv Švajcarske, presuda od 26. januara 1993. godine, Serija A254-A, stav 30). Pored toga, Ustavni sud podsjeća da u svrhu zaštite prava na slobodu ličnosti i prava na slobodu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, a u svrhu sprečavanja kršenja osnovnih ljudskih prava, svi oblici pritvaranja moraju biti podložni efikasnoj kontroli sudskih ili drugih organa vlasti. U konkretnom slučaju pritvor apelanta je produžen osporenim rješenjima u smislu odredbe člana 189. stav 1. tačka g. ZKP. Razmatrajući prijedlog o produženju pritvora apelantu redovni sudovi su utvrdili da su ispunjeni uslovi potrebni za primjenu pritvorskog osnova iz člana 189. stav 1. tačka g. ZKP. Naime, utvrđeno je da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo ubistva, te da je u pitanju posebno teško krivično djelo, s obzirom na način izvršenja i njegove posljedice, a da okolnosti pod kojima je djelo izvršeno, imaju značaj vanrednih okolnosti, koje u svojoj sveukupnosti ukazuju na visok stepen društvene opasnosti i to kako djela, tako i apelanta i koje bi u slučaju puštanja na slobodu apelanta rezultirale stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, a što se ne bi moglo spriječiti blažom mjerom od pritvora. Pri tome su redovni sudovi suprotno navodima apelacija odlučivali o apelantovom prijedlogu da se nekom drugom alternativnom mjerom može obezbjediti uspješno vođenje krivičnog postupka. Također su sudovi imali u vidu i navode apelanta u pogledu njegovog zdravstvenog stanja kao i o tome da je on vlasnik privatnog preduzeća. Stoga Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim rješenjima detaljno i jasno obrazložili razloge za produženje pritvora apelantu imajući pri tome u vidu da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo ubistva.

23. Uvažavajući prethodne navode, Ustavni sud nalazi da je pritvor protiv apelanta produžen od strane organa sudske vlasti, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast. Nadalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor apelantu produžava, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca.

24. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

25. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na presumpciju nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencje. Ustavni sud nalazi da činjenica da je sud našao da se ni jednom alternativnom mjerom ne bi obezbjedilo uspješno vođenje krivičnog postupka ne znači da je sud povrijedio apelantovo pravo na presumpciju nevinosti i prejudicirao odluku o njegovoj krivnji kako to apelant smatra. Naime sud je u konkretnom slučaju odlučivao o tome da li postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo, a kao jedan od uslova za određivanje mjere pritvora, te je apelanta u predmetnom postupku do podizanja optužnice, koja je potvrđena 5. avgusta 2009. godine, tretirao isključivo kao osumnjičenu osobu. Stoga proizilazi da je sud u konkretnom slučaju primjenjujući svoje diskreciono pravo odlučio da apelantu odredi mjeru pritvora, a ne neku drugu alternativnu mjeru poštivajući pri tome apelantovo pravo na presumpciju nevinosti. S tim u vezi, Ustavni sud smatra navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.

26. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

27. Budući da krivični postupak u konkretnom slučaju još nije okončan, već je samo doneseno rješenje o produženju pritvora protiv apelanta, Ustavni sud zaključuje da je apelacija apelanta u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena, s obzirom da osporena rješenja Okružnog i Vrhovnog suda nisu odluke koje bi predstavljale rezultat cjelokupnog krivičnog postupka.

28. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ili ukoliko je apelacija preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

30. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2202/09 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio