Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1603/07 (B. L.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1603/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1603/07, rješavajući apelaciju Besima Latovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Besima Latovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-

07-000 040 od 13. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj K-357/03 od 24. oktobra 2006. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Besim Latović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupaju Vukica Marjanović-

Suljić & Sean Spahić, advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije u Zenici, podnio je 5. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Kž-07-000 040 od 13. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-

357/03 od 24. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj K-357/03 od 24. oktobra 2006.godine, apelant je oglašen krivim što je radnjama opisanim u dispozitivu presude počinio krivično djelo - ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 315. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Općinski sud je apelantu za počinjeno krivično djelo izrekao uslovnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 2 mjeseca i istovremeno odredio da se ista neće izvršiti ako apelant u roku od 1 godine ne počini novo krivično djelo. Presudom je apelant obavezan da plati troškove krivičnog postupka i paušala u iznosima navedenim u dispozitivu a oštećeni sa imovinsko-pravnim zahtjevom su upućeni na parnicu.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je apelant 13. novembra 2001. godine, upravljajući autobusom, na način pobliže opisan u dispozitivu presude, vozio neoprezno i nedovoljno pažljivo i nije propustio vozilo koje mu je dolazilo iz suprotnog smjera zadržavajući pravac kretanja, te vozeći tako, oduzeo pravo prvenstva putničkom vozilu kojim je upravljala Kurtčehajić Zinaida (u daljnjem tekstu: oštećena), pa je na lijevoj kolovoznoj traci svojom desnom prednjom stranom udario prednji dio vozila oštećene, postupajući suprotno odredbama člana 38. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima (u daljnjem tekstu: ZOBSP). Tom prilikom je suvozač u putničkom vozilu, Kurčehajić Senad zadobio teške tjelesne povrede u vidu loma nosne kosti sa pomakom.

4. Općinski sud je u toku postupka proveo više dokaza, uključujući saslušanje svjedoka-oštećenih, izvršio je uvid u dokaze objektivne pririode prikupljene nakon izvršene saobraćajne nezgode na licu mjesta saobraćajne nezgode. Također, je provedeo potrebna vještačenja vještačenja po vještacima saobraćajne i medicinske struke, a sve radi pravilnog i potpunog razjašnjenja činjeničnog stanja. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utvrdio da je apelant kriv između ostalog i na osnovu nalaza i mišljenja Fakulteta za saobracaj iz kojeg proizilazi da je saobraćajna nesreća nastala, prije svega, usljed nepostojanja «adekvatne horizontalne i vertikalne signalizacije» na licu mjesta. Osim toga, prema ovom nalazu i mišljenju, do saobraćajne nezgode je došlo usljed preduzimanja radnje skretanja autobusa kojim je upravljao apelant kada nisu obezbjeđeni vremensko-prostorni uslovi za izvođenje navedene radnje u cjelosti, s obzirom na kretanje drugih vozila, odnosno da je do saobraćajne nezgode je došlo usljed propusta apelanta. Vještaci su istakli da u nastanku saobraćajne nezgode ima doprinosa oštecena, a koju činjenicu je sud cijenio kod odmjeravanja krivične sankcije. Općinski sud je i na osnovu nalaza vještaka saobraćajne struke Imamović Adisa i Cvitanović Mirka utvrdio da je apelant morao da propusti vozilo koje nije mjenjalo smjer kretanja i koje je dolazilo sa desne strane autobusa. Općinski sud je poklonio vjeru ovim nalazima, prihvatajući iste kao objektivne i date od strane stručnih lica. Općinski sud je nadalje utvrdio i da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv i da nisu postojale okolnosti koje bi isključile postojanje njegove uračunljivosti i da je u odnosu na krivično djelo i posljedicu tog krivičnog djela postupao sa nehatom.

5. Općinski sud je nadalje obrazložio da nije mogao prihvatiti odbranu apelanta da je na putu kojim se kretala oštećena, na raskrsnici bio saobraćajni znak "Stop", ojer da iz objektivne dokumentacije u spisu, proizialzi da na licu mjesta nije konstatovano postojanje bilo kakvog saobraćajnog znaka gledajući u pravcu kretanja oštecenih i dolaskom na raskrsnicu puta gdje je došlo do saobraćajne nezgode. Ovakav zakljucak pokrepljen je Nalazima i mišljenjima svih vještaka saobraćajne struke kao i Ekspertizom Saobraćajnog fakiulteta. Sud je, također, istakao da je kod odmjeravanja kazne apelantu cijenio i propuste drugih, uključujući i propust vozača putničkog automobila koji je vozila oštećena, te uzimajuci u obzir sve olakšavajuce okolnosti , apelantu izrekao uslovnu osudu.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Kž-07-000 040 od 13. marta 2007. godine, žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je nakon uvida u dispozitiv i obrazloženje ožalbene presude utvrdio da je presuda, u cjelini napisana na jasan, razumljiv i neprotivrječan način. Nadalje je utvrdio, da je u obrazloženju presude Općinski sud dao iscrpan pregled sadržaja svih izvedenih dokaza, da je izvršena analiza i ocjena svih elementnih činjenica. U kontekstu istaknutih žalbenih razloga, Kantonalni sud je naveo da se kategorizacija puteva za učesnike u saobraćaju ne može smatrati notornom činjenicom, već se ista utvrđuje odgovarajućim saobraćajnim znakom obavještenja, kako je to propisano članom 50. stav 4. ZOBSP-a, u vezi sa članom 133 stav 3 ZOBSP-a. U konkretnom slučaju, na nesporan je nacin Općinski sud utvrdio, a to ne osporava ni apelant u žalbi, da u zoni saobraćajne nezgode nije postojala adekvatna horizontalna ili vertikalna signalizacija. Uvidom u provedene dokaze, a posebno u nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke i Kantonalni suda je zaključio da je apelant poduzeo radnju skretanja a da nisu bili obezbjeđeni vremensko-prostorni uslovi za izvođenje navedene radnje što je u direktnoj suprotnosti sa odredbom člana 31. stav 1. ZOBSP-a.Zbog toga je i ocjena Kanatonalnog suda da je osnovni uzrok predmetne saobraćajne nezgode radnja u saobraćaju apelanta, a na način kako je to opisano prvostepenoj presudi. Osim toga, Kantonalni sud je ocjenio da je nalaz i mišljenje Fakuleta za saobraćaj, dat na stručan i potpun način i daje nalazom i mišljenjem dat odgovor na sva relevantna pitanja u vezi predmetne saobraćajne nezgode, pa i u pogledu prava prvenstva koje je prevashodno pravno pitanje. Kantonalni sud je, također, po službenoj dužnosti ispitao da li u ožalbenoj presudi postoje povrede materijalnog zakona, te našao da takvih povreda nema.

7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U podnijetoj apelaciji iscrpno vrši analizu provedenih dokaza u postupku a naročito iznosi svoje mišljenje o razlikama u urađenim nalazima i mišljenjima urađenih od strane vještaka saobraćajne struke. Apelant ističe da se razlicita mišljenja vještaka ogledaju u utvrđivanju činjenice ko je imao prvenstvo prolaza u situaciji kada na spornom dijelu puta nije postojala adekvatna horizontalna i vertikalna signalizacija.. U takvoj situaciji, prema mišljenju apelanta, Sud donosi presudu kojom se apelant proglašava krivim uz obrazloženje da je saobraćajna nezgoda nastala "...prije svega, usljed nepostojanja adekvatne horizontalne i vertikalne signalizacije u dijelu prije i neposredno kod raskrnice regionalnog puta R-445 i magistralnog puta M5", kao i "da obzirom navedena raskrnica nije regulisana saobraćajnim znacima te da se apelant kojim je upravljao kretao u lijevo...stoga je ...apelant morao da propusti vozilo koje nije mijenjalo smjer kretanja i koje je dolazilo sa desne strane autobusa. Apelant ističe da ni vještacenje Fakulteta za saobracaj nije dalo direktan odgovor na pitanje iz sudske naredbe o putu višeg ranga, ali to nije razlog da sud ne može ispravno iz samog naziva regionalni i magistralni zauzeti stav o pitanju puta višeg i nižeg ranga, te na to primjeniti zakonske odredbe. Potom apelant tumači odredbe čl. 120. stav 1. tačka 2., 121 i čl. 115. do 120 ZOBSP-a koje su se, prema njegovom mišljenju trebale primijeniti u konkretnom slučaju i čijom bi primjenom apelant bio oslobođen od optužbe. Nadalje, apelant navodi da je sud, u konkretnom slucaju, ocjenu o njegovoj odgovornosti u potpunosti prepustio vještacima. Apelant prigovara i «nedosljednom i konfuznom obrazloženju nižestepenog suda u pogledu oblika vinosti....U obrazloženju se navodi da se ",..apelant iz nehata nije pridržavao prometnih propisa ..». što je neosnovano. Zbog svega naprijed istaknutog, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, na pravično saslušanje u krivičnom postupku jer su nižestepeni sudovi svoju odluku donijeli proizvoljno, bez svoje ocjene provedenih vještačenja suprotno propisima o bezbjednosti saobraćaja.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud primjećuje da iz podnijete aplacije proizilazi da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog zakona i pogrešene ocjene provedenih dokaza od strane sudova.

11. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud proveo dokazni postupak u kojem su izvedeni predloženi i potrebni dokazi optužbe i odbrane. Nakon tako provedenog dokaznog postupka sud je, cijeneći sve provedene dokaze kao i odbranu apelanta, utvrdio da je apelant počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u konkretnom slučaju povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže jasne i precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto apelantovi žalbeni navodi nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari utvrđujući kao pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant na način naveden u dispozitivu presude počinio predmetno krivično djelo.

13. Nadalje, Ustavni sud smatra da procjena dokaza Općinskog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena i u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak i princip «jednakosti oružja» koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koje ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dombo B.V. protiv Nizozemske od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Ustavni sud ne može zaključiti da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu cijenili sve provedene dokaze. Sudovi su dali jasno obrazloženje za svaki provedeni dokaz i za svako utvrđenje, koje je bilo sporno među strankama, detaljno obrazložili razloge zbog čega su došli do konkretnih zaključaka.

14. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, apelant je naveo da je sudija sugerisao tužitelju kako da poduzme određene radnje, ali osim paušalnih izjava apelanta ovi navodi nisu ničim potkrijepljeni, niti Ustavni sud može pronaći dokaze za ove navode u osporenim presudama.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1603/07 (B. L.) | Sudska praksa | Aktio