Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1609/07 (M.R.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1609/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1609/07, rješavajući apelaciju M.R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.R. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-U-07-000 171 od 25. aprila 2007. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, broj UP-II-03-41-1763/06 od 8. januara 2007. godine i rješenja Službe za zaštitu prava branilaca i njihovih porodica Grada Mostara, broj UP-I-09-43-1037/06 od 16. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 5. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-U-07-000 171 od 25. aprila 2007. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj UP-II-03-41-1763/06 od 8. januara 2007. godine i rješenja Službe za zaštitu prava branilaca i njihovih porodica Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba), broj UP-I-09-43-1037/06 od 16. oktobra 2006. godine.
2. Rješenjem Službe, broj UP-I-09-43-1037/06 od 16. oktobra 2006. godine, apelantici, supruzi poginulog borca O.R., je priznato pravo na porodičnu invalidninu počev od 1. aprila 2006. godine u iznosu od 315,62 KM mjesečno te je utvrđeno da joj pripadaju i ostala prava propisana Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine F BiH, br. 33/04 i 56/05-u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca). U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelantica 16. marta 2006. godine obratila zahtjevom za priznavanje prava na porodičnu invalidninu te da je u upravnom postupku na osnovu pribavljenih dokaza utvrđeno da je apelanicin suprug bio pripadnik VJ 5093 i da je poginuo 3.augusta 1992. godine. Nadalje je navedeno da je apelanica sa imenovanim bila u bračnoj zajednici od 28. decembra 1973. godine, da nakon smrti supruga nije zasnivala ni brak ni vanbračnu zajednicu, da je starija od 45 godina života te da je A.R, dijete apelantice i poginulog O.R, stariji od 25 godina. Ocjenom provedenih dokaza Služba je zaključila da apelantica ispunjava uslove za priznavanje prava na porodičnu invalidninu propisane članom 4, članom 17. stav 1. tačka 1, članom 20. stav 1. tačka 1. te članom 21. stav 1. tačka 1. Zakona.
3. Rješenjem Ministarstva, broj UP-II-03-41-1763/06 od 8. januara 2007. godine, odbijena je žalba apelantice prizjavljena protiv rješenja Službe. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica izjavila žalbu na rješenje Službe iz razloga što smatra da joj pravo na porodičnu invalidninu pripada od 16. novembra 1999. godine jer je zahtjev podnijela 14. jula 1995. godine. Nadalje je navedeno da se u spisu prvostepenog organa nalazi rješenje od 16. novembra 1999. godine o prestanku prava na porodičnu invalidninu jer apelantica nije posjedovala validno uvjerenje o pripadnosti njenog poginulog supruga OS BiH te je utvrđeno da je apelantica više godina bezuspješno pokušavala pribaviti navedeno uvjerenje budući da je bilo sporno da li je njen suprug bio pripadnik OS ARBiH ili HVO. Stoga je Ministarstvo zaključilo da je prvostepeni organ, u situaciji kad apelantica nije imala validan dokaz o pripadnosti njenog supruga OS ARBiH ili HVO, pogriješio što je apelantici i prvi put priznao pravo na porodičnu invalidninu. Nadalje je navedeno da je tek pribavljanjem validnog uvjerenja Odjela odbrane Mostara od 20. marta 2006. godine, o pripadnosti i okolnostima stradanja apelanticinog supruga, apelantica ispunila uslove da joj se prizna pravo na porodičnu invalidninu. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje Ministarstvo je zaključilo da je Služba pravilno odredila pravno dejstvo rješenja odnosno pravilno primijenila član 32. Zakona o pravima branilaca prema kojem, licima koja ispunjavaju uvjete propisane Zakonom, prava pripadaju prvi dan narednog mjeseca od dana podnošenja zahtjeva.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj 007-0-U-07-000 171 od 25. aprila 2007. godine, odbijena je kao neosnovana apelanticina tužba radi poništenja rješenja Ministarstva, broj UP-II-03-
41-1763/06 od 8. januara 2007. godine. U obrazloženju je navedeno da je uvidom u spise utvrđeno da je apelantica 16. marta 2006. godine predala prvostepenom organu zahtjev za priznavanje porodične invalidnine te je uz zahtjev dostavila odgovarajuću dokumentaciju. Sud je ocijenio neosnovanim navode tužbe u smislu da «podnesak» od 16. marta 2006. godine nije zahtjev za priznavanje traženog prava, nego da je samo «podnesak», budući da apelantica, suprotno navodima tužbe, nije navela da priznavanje prava ne traži od dostavljanja «podneska» (zahtjeva) niti je bilo šta navela u pogledu dana od kad traži priznavanje prava na porodičnu invalidninu. Iz navedenog sud je zaključio da su upravni organi morali postupiti po zahtjevu apelantice za priznavanje prava na porodičnu invalidninu od 16. marta 2006. godine, i pod uvjetom da je taj zahtjev tretiran kao zahtjev podnesen umjesto nekog ranijeg zahtjeva, te je navedeno da se postupanje upravnih organa u konkretnom slučaju zasniva na odredbama člana 128. stav 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), koji se prema odredbama člana 53. Zakona o pravima branilaca primjenjuje u postupku ostvarivanja prava po tom Zakonu. Konačno, sud je naveo da se apelantica sa zahtjevom za priznavanje prava na porodičnu invalidninu obratila 16. marta 2006. godine, pa joj navedeno pravo, prema članu 32. stav 1. Zakona o pravima branilaca, pripada od 1. aprila 2006. godine, kako je pravilno utvrđeno u upravnim rješenjima.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi hronologiju događaja, ističe da joj je rješenjem od 24. septembra 1997. godine bilo priznato pravo na porodičnu invalidninu počev od 1. oktobra 1992. godine zbog pogibije supruga, da joj je rješenjem od 16. novembra 1999. godine to pravo ukinuto. Nadalje se ističe da je po žalbi apelantice rješenje ukinuto i predmet ponovo vraćen prvostepenom organu koji nije donio novo rješenje te je apelantica 17. juna 2002. godine podnijela žalbu Ministarstvu zbog ćutanja administracije ali da je dopisom od 7. i 19. jula 2002. upućena da pokrene postupak pred kantonalnom upravom za pitanje hrvatskih branitelja i invalida domovinskog rata. Nakon toga apelantica je podnijela tužbu zbog ćutanja administracije te je Vrhovni sud Federacije 23. septembra 2002. godine uvažio apelanticinu tužbu i naložio Ministarstvu da odluči o apelanticinoj žalbi u roku od 30 dana od prijema presude. Postupajući po presudi Vrhovnog suda Ministarstvo je donijelo rješenje kojim je uvažilo apelanticinu žalbu i predmet vratilo na ponovni postupak Službi. Apelantica navodi da je podneskom od 27. marta 2006. godine dostavila traženu dokumentaciju u cilju ubrzanja postupka. Apelantica navodi da je osporena presuda donesena «očigledno proizvoljnom primjenom prava», te da utvrđenje prvostepenog organa da je apelantica zahtjev podnijela tek 16. marta 2006.godine «predstavlja očiglednu proizvoljnost u postupanju i grubu manipulaciju činjenicama». Nadalje se ističe da se član 128. stav 1. ZUP nije primjenjiv na predmetnu upravnu stvar, da se u konkretnom slučaju radilo o postupku koji je u toku ali ne po njenom zahtjevu već po obavezi da se donese novo rješenje te apelantica smatra da je trebalo donijeti odluku o zakonitosti rješenja Odjeljenja Boračko invalidske zaštite Mostar- Opštine Stari Grad Mostar od 16. novembra 1999. godine, kojim je apelantici prekinuto pravo na porodičnu invalidninu. Nadalje se navodi da je apelantica na podnesku navela da ga dostavlja na broj 03-41-4501/99. Konačno apelantica navodi da je i pozivanje na odredbu člana 32. stav 1. Zakona o pravima branilaca «nužno je parcijalno, i kao takvo nedostatno za pravilno i zakonito rješenje stvari odnosno prava apelantice». Budući da je postupak trajao 7. godina i 5. mjeseci (od 1. decembra 1999. godne do 25. aprila 2007. godine) apelantica, traži pravičnu naknadu – kompenzaciju za povredu prava na suđenje u razumnom roku u iznosu od 5.000,00KM sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos ili na svaki njegov neisplaćeni dio po isteku roka predviđenog za tu isplatu do datuma pune isplate naređenog iznosa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Vezano za apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da je u osporenim odlukama detaljno i jasno obrazloženo zašto je apelantici pravo na porodičnu invalidninu priznato počev od 1. aprila 2006. godine. Sud i organi uprave su obrazložili da su svoje odluke zasnovali na članu 32. Zakona o pravima branilaca kojim je regulirano osobama «koje ispunjavaju uvjete propisane ovim Zakonom, prava utvrđena prema ovom Zakonu pripadaju od prvog dana narednog mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, ukoliko ovim zakonom ili kantonalnim zakonom nije drugačije propisano.». Apelanticine tvrdnje da nikada nije donesena pravomoćna odluka u postupku ukidanja prava na porodičnu invalidninu po mišljenju Ustavnog suda ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime prema odredbama člana 69. Zakona o pravima branilaca danom stupanja tog zakona (20. juna 2004. godine) prestala je primjena propisa na osnovu kojih je apelantici bilo prvobitno priznato pa ukinuto pravo na porodičnu invalidninu te se prema članu 68. Zakona zahtjevi za priznavanje prava rješavaju pod uvjetima i na način utvrđen odredbama ovog zakona. U prijelaznim i završnim odredbama Zakona o pravima branilaca (član 62.) je regulirano da isplata naknada ostvarenih prema ranijim propisima prestaje sa 31.decembrom 2004. godine, da će za korisnike koji i dalje ispunjavaju uvjete za ostvarivanje prava nadležni organ donijeti nova rješenja do 31. decembrom 2004. godine te da ta rješenja podliježu reviziji u roku od 12. mjeseci od dana donošenja rješenja. U apelanticinom slučaju nadležni organ nije do 31. decembrom 2004. godine donio rješenje kojim utvrđuje da apelantica ima pravo na porodičnu invalidninu, pa samim tim nije bilo ni moguće izvršiti reviziju apelanticinog statusa. Stoga u situaciji kad je apelantica uz podnesak od 27. marta 2006. godine (a ne 16. marta kako se pogrešno navodi u odlukama) dostavila dokaz (uvjerenje od 20. marta 2006.godine) o pripadnosti njenog supruga oružanim snagama, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost kad je apelantici, na osnovu člana 32. Zakona o pravima branilaca koji se nesporno primjenjuje i na konkretni slučaj, to pravo priznato počev od 1. aprila 2006. godine budući da je apelantica tek tada dokazala da ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na porodičnu invalidninu.
10. Iz navedenih razloga su očigledno neosnovani i apelanticini navodi vezani za dužinu postupka u konkretnoj pravnoj stvari budući da je cjelokupan postupak po apelanticinom zahtjevu od 27. marta 2006. godine na tri instance trajao nepunih trinaest mjeseci (rješenje Službe je doneseno 16. oktobra 2006. godine, rješenje po žalbi 8. januara 2007. godine a da odluka o tužbi 25. aprila 2007. godine). Ovo osobito imajući u vidu da je prema odredbama Zakona o pravima branilaca apelantici pravo na porodičnu invalidninu priznato od prvog dana narednog mjeseca od dana podnošenja zahtjeva.
11. Na osnovu izloženog, vezano za apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović