Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1632/07 (M. K.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1632/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1632/07, rješavajući apelaciju Mirze Kuluglića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirze Kuluglića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda Tuzla, broj 003-0-Kžk-

06-000026 od 5. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirza Kuluglić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnio je 7. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kžk-06-000026 od 5. aprila 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. juna 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj Kp-39/05 od 24. februara 2006. godine, apelant je oglašen krivim da je u vrijeme i na način naveden u tač. 1, 2, 3. i 4. izreke presude počinio produženo krivično djelo Porezna utaja iz člana 273. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 u daljnjem tekstu: KZ FBiH) te je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM koju je dužan platiti u otplatama od pet mjesečnih rata po 2.000,00 KM tako što će prva rata dospjeti na uplatu 15 dana po pravosnažnosti presude, pa ubuduće za svaki mjesec unaprijed, dok novčana kazna ne bude u cijelosti izmirena. Sud je odredio da će, ukoliko se novčana kazna ne bude mogla prinudno naplatiti, biti izvršena tako što će se za svakih započetih 50,00 KM odrediti jedan dan zatvora, koji u tom slučaju ne može biti duži od šest mjeseci.

3. Rješenjem Kantonalnog suda, broj 003-0-Kž-06-000159 od 30. novembra 2006. godine, uvažena je žalba Tužilaštva podnesena zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, odluke o krivično pravnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi, te žalba apelanta podnesena zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivično pravnoj sankciji. Presuda Općinskog suda broj Kp-39/05 od 24. februara 2006. godine je ukinuta zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tač. i) i k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) i određeno je održavanja pretresa pred vijećem apelacionog odjeljenja.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-Kžk-06-000026 od 5. aprila 2007. godine, apelant je oglašen krivim da je u vrijeme i na način naveden u tač. 1, 2, 3. i 4. izreke presude počinio produženo krivično djelo - porezna utaja iz člana 273. stav 1. KZ FBiH te je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM koju je dužan platiti u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Sud je odredio da će, ukoliko se novčana kazna ne bude mogla prinudno naplatiti, biti izvršena tako što će se za svakih započetih 50,00 KM odrediti jedan dan zatvora, koji u tom slučaju ne može biti duži od šest mjeseci. Apelantu je, na osnovu čl. 114. i 115. stav 1. KZ FBiH oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom te je apelant obavezan platiti ukupan iznos od 60.546,17 KM.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo hronologiju predmetnog krivičnog postupka. Nadalje je konstatirano da je apelant na pretresu pred vijećem apelacionog odjeljenja, održanom u smislu člana 332. ZKP FBiH, izjavio da ostaje kod odbrane koju je iznio na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom. Apelant je u svojoj obrani naveo da se njegovim radnjama nisu mogla steći obilježja krivičnog djela poreske utaje budući da je postupao u skladu s nalozima i uputama Federalnog ministarstava socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) s kojima je njegovo poduzeće poslovalo, a prema kojim se prilikom realizacije humanitarnih aktivnosti na izgradnju i opremanje kuća izbjeglicama povratnicima u fakturama nije trebalo posebno obračunavati porez na promet proizvoda i usluga. Njegovim postupanjem budžet Tuzlanskog kantona nije bio oštećen jer porez na promet proizvoda i usluga nije prihod kantona, već je prihod Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant je naveo da u njegovim radnjama nema obilježja krivičnog djela poreske utaje jer je postupao u skladu sa propisima federalnih organa, prema kojim su humanitarni poslovi oslobođeni porez na promet proizvoda i usluga, ali to ne znači da je apelant davao lažne podatke i da je kod njega postojao umišljaj da utaji porez na promet proizvoda i usluga, jer on taj porez nije naplatio nakon isporuke građevinskog materijala ministarstvima. Nadalje sud je konstatirao da je u dokaze uvrstio izjave svjedoka optužbe i odbrane, kao i izjavu vještaka, date na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, budući da su svjedoci i vještak (na čiji nalaz i mišljenje i dopunu nalaza nije prigovorio apelant) direktno i unakrsno ispitani, pa su ti dokazi pročitani na pretresu pred drugostepenim sudom kao i ostali pismeni dokazi optužbe i odbrane. Cijeneći provedene dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima sud je utvrdio nespornim da je apelant kao direktor i vlasnik DOO «Gramis – Company» Kladanj (u daljnjem tekstu: isporučilac) 9. marta 2001. godine zaključio ugovor o kupoprodaji robe sa Federalnim ministarstvom, a 26. juna 2001. godine ugovor o isporuci materijala sa Kantonalnim ministarstvom. Odredbom člana 2. ugovora koji je apelant zaključio sa Federalnim ministarstvom određeno je da će Federalno ministarstvo za naručenu robu dostavljati pismenu narudžbenicu sa izjavom u kojoj će biti navedeno da će kupljenu robu koristit za podršku povratku – humanitarna donacija, dok ugovor zaključen sa Kantonalnim ministarstvom ne sadrži takvu odredbu, nego je u članu 4. tog ugovora navedeno da porez na promet proizvoda i usluga nije uračunat u cijenu materijala i da je isporučilac dužan u fakturi posebno prikazati porez na promet proizvoda i usluga u skladu s važećim tarifnim brojem i dodati iznos poreza na iznos cijene u fakturi. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbom člana 5. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 6/95, 25/97, 36/00, 54/00 i 49/02, u daljnjem tekstu: Zakon o porezu) propisano da se porez plaća na promet proizvoda koji služe krajnjoj potrošnji, te da prema članu 26. istog zakona porez uplaćuje u rokovima propisanim zakonom. Nadalje je navedeno da su u članu 19. Zakona o porezu taksativno nabrojani proizvodi na koje se ne plaća porez na promet proizvoda i usluga, da je tačkom 23. bilo regulirano da se « ne plaća se na promet proizvoda koji se nabavljaju putem budžeta Federacije, kantona i općina za izgradnju, popravak i opremanje objekata oštećenih u ratnim razaranjima, pod uvjetima iz člana 8. Zakona», ali da izmjenom Zakona o porezu ( 26. septembra 2000. godine) više nije postojala ova mogućnost oslobađanja. Iz navedenog je Kantonalni sud zaključio da isporučilac nije mogao biti oslobođen plaćanja poreza na promet ni u slučajevima kada je postojala posebna pismena izjava uz narudžbenicu za isporuku građevinskog materijala. Sud je konstatirao da optužnicom nije obuhvaćeno neplaćanje poreza na promet za robu isporučenu u skladu s ugovorom zaključenim s Federalnim ministarstvom, nego samo za neplaćeni porez za robu isporučenu u skladu s ugovorom zaključenim s Kantonalnim ministarstvom i za robu isporučenu i fakturisanu sedam drugih pravnih lica navedenih u izreci presude.

6. Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je bio doveden u zabludu time što je uz narudžbenice Federalnog ministarstva dobivao pismene izjave o oslobađanju plaćanja poreza na promet, budući je odredbom člana 18. tačka 7. prečišćenog teksta Zakona o porezu propisano da se porez na promet ne plaća na promet proizvoda što ih humanitarne organizacije registrovane kod nadležnog organa dobiju bez naknade ili ih nabavljaju pod uvjetima iz člana 8. Zakona. Nadalje je navedeno da se prema tom članu proizvod prodaje na osnovu pismene narudžbenice kupca i da je kupac prije preuzimanja proizvoda dao prodavcu pismenu izjavu koja mora biti numerisana, datirana i potpisana od ovlaštene osobe s naznakom u koju će svrhu kupljeni proizvodi koristiti i ti uvjeti iz člana 8. Zakona moraju biti kumulativno ispunjeni. Također, Kantonalni sud nije prihvatio apelantove navode da su u konkretnom slučaju trebale biti primjenjene odredbe Zakona o humanitarnoj djelatnosti i humanitarnim organizacijama budući da je isporučilac privredno društvo a ne humanitarna organizacija. Kantonalni sud je nadalje naveo da porez na promet proizvoda, koji se plaća na promet proizvoda koji služe krajnjoj potrošnji prihod Federacije, kantona i općina i kako je isporučilac u smislu člana 4. Zakona poreski obveznik, te je utvrdio da isporučilac nije iskazao porez na promet u mjesečnim i konačnim izvještajima koji se podnose Poreznoj upravi u dijelu koji se odnosi na poslovanje sa Kantonalnim ministarstvom (u 2001. godini 115 faktura a u 2002. godini 110 faktura) kao ni za poslovanje u dijelu koji se odnosi na ostale kupce navedene u izreci presude (sedam faktura o isporučenoj robi drugim pravnim licima) a što je bio obavezan u skladu sa čl. 26. i 27. istog Zakona. Iz navedenog sud je utvrdio da je apelant izbjegao plaćanje poreza na promet proizvoda u ukupnom iznosu od 60.546,17 KM te je zaključio da je apelant, kao vlasnik i direktor izvršioca, bio svjestan da kao poreski obveznik mora obračunati porez na promet proizvoda i usluga i platiti ga u zakonom propisanom roku, ali je to s umišljajem izbjegao. Sud je dalje pojasnio da iznos neplaćenog poreza prelazi 10.000,00 KM za svaku godinu te da se stoga u radnjama apelanta stiču svi elementi produženog krivičnog djela porezne utaje iz člana 273. stav 1. KZ FBIH bez obzira što on od Tuzlanskog kantona nije naknadno naplatio taj iznos. Sud je obrazložio da smatra da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja. Konačno je navedeno da je odredbom člana 114. stav 1. KZ propisano da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom a da je apelant novac od utajenog poreza u ukupnom iznosu od 60.546,17 KM koristio u poslovanju i na taj način uvećao imovinu i istovremeno sprječavao umanjenje imovine te je sud odlučio da apelantu u skladu sa članom 115. KZ FBiH oduzme korist stečenu krivičnim djelom.,.

7. Apelant smatra da su osporenom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da ožalbenu presudu osporava «zbog povrede odredaba materijalnog prava, pogrešne ocjene izvedenih dokaza i odluke o krivici, kao i iz razloga povrede procesnih propisa, a generalno zbog narušenog prava na odbranu i povredu prava na imovinu». Apelant navodi zakonsku kvalifikaciju krivičnog djela iz člana 273. stav 1. KZ FBiH, ističe da je u smislu navedene zakonske odredbe dostavljao podatke-izvještaje o ostvarenim prihodima poreskoj upravi, a da li su oni tačni zavisi od pravnog shvatanja i cilja Zakona o porezu na promet, što je sud trebao riješiti kao prethodno pitanje. Nadalje apelant smatra da sud pogrešno kvalificira oštećenu stranu navodeći da je to Tuzlanski kanton, premda je to po apelantu Federacija BiH. Apelant potom navodi hronologiju događaja koji su prethodili prethodnom postupku, ističe da je predmetni ugovor zaključen radi realizacije humanitarnog projekta te da su stoga radi o aktivnosti koja ne podliježe oporezivanju. Nadalje se ističe da apelant ne može trpiti štetu zbog toga što je postupao u skladu sa relevantnim mišljenjem nadležnog ministarstva Vlade FBiH, a vezano za primjenu odredbi Zakona o porezu na promet kojim se regulira pitanje poresko oslobađanje, te na mišljenje Zakonodavno pravne komisije Predstavničkog doma Parlamenta F BiH te ističe da sud nije pojasnio zašto ne prihvata ovaj pravni stav, iako se po apelantu radi o dokazu koji je od krucijalne važnosti za rješenje spora. Apelant smatra da sud nije pojasnio zaključak da je krivično djelo počinio sa umišljajem. Nadalje se navodi da je sud odlučio da se apelantu oduzme imovinska korist mada predmetne ugovore nije zaključio apelant te apelant smatra da se obaveza vraćanja ili oduzimanja ne može vršiti od njega lično već od pravnog subjekta koji je prihod i ostvario.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Apelant navodi da apelaciju podnosi zbog «zbog povrede odredaba materijalnog prava, pogrešne ocjene izvedenih dokaza i odluke o krivici, kao i iz razloga povrede procesnih propisa, a generalno zbog narušenog prava na odbranu i povredu prava na imovinu» iz čega Ustavni sud zaključuje da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u načinu na koji su redovni sudovi cijenili dokaze te u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni prava.

11. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

12. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto su neosnovani apelantovi prigovori vezani za mišljenje ministarstva na koje se poziva budući da je obaveza plaćanje poreza proizilazi kako iz odredbi Zakona o porezu tako i iz odredbi samog ugovora zaključenog između naručioca i Kantonalnog ministarstva (član 4.) prema kojem porez na promet proizvoda i usluga nije uračunat u cijenu materijala te je isporučilac dužan u fakturi posebno prikazati porez na promet proizvoda i usluga u skladu s važećim tarifnim brojem i dodati iznos poreza na iznos cijene u fakturi. Stoga, u situaciji kad apelant, kao direktor isporučioca, ni sam u toku postupka nije sporio da po predmetnim ugovorima nije obračunavao niti u zakonom propisanom roku uplaćivao porez na promet proizvoda i usluga, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je u apelantovom slučaju materijalno i procesno pravo proizvoljno primijenjeno budući da je osporena odluka donesena na osnovu relevantnih odredbi Zakona o porezu, KZ FBiH i ZKP FBiH.

13. U vezi s navodima apelanta o pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza Ustavni sud konstatira da je njegov zadatak da procijeni je li postupak, kao cjelina, bio pravedan i je li dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. U kontekstu navedenog, Ustavni sud je ocijenio da procjena dokaza u osporenoj odluci nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Ovo stoga što je Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i precizne razloge svojih stavova te je za svaki dokaz kojem je poklonio vjeru, kao i onaj kojem nije poklonio vjeru, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata.

14. Imajući u vidu navedeno te činjenicu da je apelant, zastupan po braniocu, učestvovao u svim fazama predmetnog postupka, da je imao mogućnost da iznese svoju odbranu i dokaze ne kojim se ista temelji, kao i mogućnost da osporava navode i dokaze Tužilaštva (što je i činio), te da izjavi žalbu o kojoj je odlučivao nadležni sud, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta u smislu «narušenog prava na odbranu» očigledno neosnovani.

15. Nadalje Ustavni sud zapaža da osporena presuda Kantonalnog suda, suprotno navodima apelanta, u obrazloženju sadrži precizne i jasne razloge o primijenjeni zakonskih propisa na kojima se zasniva, kako u pogledu zaključka suda da se u radnjama apelanta stekla sva obilježja krivičnog djela poreske utaje iz člana 273. stav 1. KZ FBiH, koje je počinio upravo apelant kao direktor isporučioca, tako i u pogledu zaključka suda o odgovornosti apelanta te u odluci o izrečenoj novčanoj kazni kao i odluci o oduzimanju imovinske koristi na osnovu odredbi čl. 114. i

115. KZ FBiH.

16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati, te zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se i apelacioni navodi o povredi i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zasnivaju se na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru prava na pravično suđenje već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su navodi apelanta o kršenju ovog prava također očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1632/07 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio