Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1752/07 (S.Ć.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Šta se ne smatra domom
- Povrat stana
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1752/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1752/07, rješavajući apelaciju S.Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.Ć. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-33/05 od 22. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.Ć. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, sa boravištem u Beču, koju zastupa Ahmed Tatarević, advokat iz Prijedora, podnijela je 9. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-33/05 od 22. novembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-157/02 od 26. juna 2002. godine, odbijena je apelantica sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da joj tužena D. K. (u daljnjem tekstu: tužena) preda u posjed stan u ul. JNA br. 13 u Prijedoru (u daljnjem tekstu: sporni stan). U obrazloženju presude je navedeno da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je sporni stan vlasništvo Fabrike Celpak Prijedor sa kojom je apelantica zaključila ugovor o korištenju spornog stana 2. oktobra 1985. godine i to na osnovu ugovora o zamjeni stanova sa prethodnim nosiocem stanarskog prava, zaključenog uz saglasnost davalaca na korištenje (ZOIL i Fabrike Celpak Prijedor), te je utvđeno da je apelantica samovoljno raskinula radni odnos kod poslodavca ZOIL sa danom 17. martom 1990. godine, ne navodeći razloge. Nadalje je utvrđeno da je odlukom Fabrike Celpak Prijedor (davalac spornog stana) od 15. marta 1991. godine sporni stan dodijeljen na korištenje tuženoj koja je vlasnikom stana zaključila ugovor o korištenju stana broj III-23/91 od 4. aprila 1991. godine te se uselila u stan koji je bio slobodan od lica i stvari. U obrazloženju je dalje navedeno da je apelantica napustila Prijedor u proljeće 1990. godine te otišla suprugu u inozemstvo, gdje se i sad nalazi a da je sporni stan ostao prazan. Stoga je sud zaključio da je apelantica, u smislu odredbe člana 47. stav 1. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) izgubila stanarsko pravo u drugoj polovini 1990. godine, nakon proteka roka od šest mjeseci od dana kada je prestala stanovati u spornom stanu. Nadalje je navedeno da je i apelanticin punomoćnik na glavnoj raspravi izjavio da apelantica nije bila u posjedu spornog stana odlaskom iz Prijedora te da je i u upravnom postupku, koji se vodio po zahtjevu apelantice za povrat stana, dokazan gubitak stanarskog prava prije 30. aprila 1991. godine. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud je ocijenio irelevantnom činjenicu da je apelantica prema uvjerenju SJB počev od 24. juna 1988. godine prijavljena na adresi spornog stana. S druge strane sud je utvrdio nespornim da tužena koristi sporni stan od aprila 1991. godine na osnovu valjanog pravnog osnova i zaključenog ugovora o korištenju stana sa davaocem stana na korištenje. Konačno sud je ocijenio neosnovanim navode apelantice da je vlasnik stana trebao prethodno da joj otkaže sporni stan obrazlažući da bi takva odluka imala samo deklaratorni a ne konstitutivni karakter te osobito imajući u vidu činjenicu da apelantica sve do januara 1999. godine, kada je podnijela zahtjev za povrat stana, nije pokazivala nikakav interes za predmetni stan. Stoga je sud zaključio da je dodjelom spornog stana te zaključivanje ugovora o korištenju stana sa tuženom vlasnik stana posredno otkazao apelantici ugovor o korištenju stana i jasno manifestirao svoje stanovište da apelanticu više ne smatra nosiocem stanarskog prava, odnosno da smatra da je to pravo izgubila.
3. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-
2218/02 od 23. juna 2004. godine, usvojena je apelanticina žalba te je preinačena presuda Osnovnog suda na način da je u cijelosti usvojen apelanticin tužbeni zahtjev te je tužena obavezana da apelantici preda u posjed sporni stan. U obrazloženju odluke sud je ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda te konstatirao da apelantici nikada nije otkazan ugovor o korištenju stana niti je isti sporazumno raskinut. Stoga je Okružni sud, pozivajući se na odredbe člana 11. stav 3. i 4. te čl. 23. i 50. ZSO , zaključio da je apelantica, kao legitimni nosilac prava iz ugovora o korištenju stana, jača u pravu na korištenja predmetnog stana s obzirom da ugovor o korištenju stana koji je zaključila tužena, na osnovu nezakonite odluke davaoca stana, suprotno odredbama ZSO, ne proizvodi pravno dejstvo te da je tužena stoga bespravni korisnik predmetnog stana iz kojih razloga je žalba apelantice uvažena i prvostepena presuda preinačena.
4. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-33/05 od 22. novembra 2006. godine, uvažio reviziju i dopunu revizije koju je izjavila tužena te je preinačio presudu Okružnog suda tako što je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda, broj P-157/02 od 26. juna 2002. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je također ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te istakao da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da tužbenom zahtjevu treba udovoljiti. Sud je obrazložio da je prihvatljiv stav drugostepenog suda da davalac stana na korištenje sporni stan nije mogao punovažno dodijeliti tuženoj niti je ona mogla zaključiti pravno valjan ugovor o korištenju stana dok apelantici nije prestalo stanarsko pravo na jedan od načina propisanih zakonom iz kog razloga je pravilan stav da je tužena bespravni korisnik spornog stana. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da je tužena uselila u sporni stan, koji je bio slobodan od lica i stvari, u aprilu 1991. godine a da je apelantica tužbu podnijela 29. marta 2002. godine te je zaključio da je apelantica tužbu podnijela po isteku rokova propisanim članom 30. st. 2. i 7. ZSO. Odredbama tog člana je propisano da ako se neko nezakonito useli u stan u društvenoj svojini svako može dati inicijativu a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za njegovo iseljenje (stav 1.) u kom slučaju će stambeni organ na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti donijeti rješenje o ispražnjenju stana ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od 3 godine (stav 2.). Nadalje je navedeno da protekom tog roka davalac stana može zahtijevati ispražnjenje stana kod nadležnog suda u daljnjem roku od 5 godina. Sud je pojasnio da se ne radi o zastarnim rokovima već o zakonskim rokovima imperativnog karaktera na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Obzirom na navedeno sud je zaključio da je protekom tih rokova apelantici prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu te da je tužena na taj način u spornom stanu ostvarila pravo na dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Konačno Vrhovni sud je zaključio da se presuda drugostepenog suda zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju ali na pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz kojih razloga je na osnovu člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku uvažio reviziju i preinačio presudu Okružnog suda.
5. Apelantica smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica navodi hronologiju događaja počev od zaključivanja ugovora o korištenju spornog stana 1985. godine te tvrdi da je tom stanu stanovala sve do 9.februara 1992. godine kada je odvela djecu u inostranstvo i radi zdravstvenog osiguranja preko zaposlenog oca djece. Nadalje apelantica ističe da nije znala da u njenom stanu boravi drugo lice sve dok nije dobila rješenje Ministarstva za izbjeglice od 21. januara 2000. godine (kojim je odbijen zahtjev apelantice za vraćanje stanarskog prava na spornom stanu). Konačno apelantica smatra da je Vrhovni sud pogrešno protumačio i primijenio član 30. ZSO, da je povrijeđena i odredba člana 23. ZSO te da sud prilikom donošenja osporene odluke nije cijenio član 49. stav 4. navedenog zakona.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelanticin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelanticinog «doma».
9. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Nadalje, prema praksi Ustavnog suda «dom» je faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 323/04, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 34/05). Također, prema praksi Evropskog suda da bi se određeni prostor smatrao «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije neophodno je da postoji čvrsta, odnosno trajna veza podnosilaca predstavke sa tim prostorom kao i da ne postoje okolnosti koje ukazuju da su podnosioci predstavke zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mutatis mutandis, navedenu presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije).
10. U kontekstu navedenog, ocjenjujući da li se predmetni stan može smatrati apelanticinim «domom», u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da je po utvrđenju redovnih sudova apelantica napustila sporni stan u proljeće 1990. godine te otišla suprugu u inozemstvo, gdje se nalazila i u vrijeme vođenja predmetnog postupka, nakon čega je u sporni stan, koji je bio slobodan od lica i stvari, tužena uselila u aprilu 1991. godine. Navedeno potvrđuje i činjenica da je apelantica 17. marta 1990. godine samovoljno raskinula radni odnos ne navodeći razloge za svoju odluku. Nadalje Ustavni sud zapaža da apelanticina tvrdnja da je predmetni stan, napustila u aprilu 1992. godine kada je odvela djecu u inostranstvo nema uporišta u provedenim dokazima. Ovo stoga jer je u toku postupka pred redovnim sudovima nespornim utvrđeno da davalac stana na korištenje sporni stan odlukom od 15. marta 1991. godine dodijelio tuženoj na korištenje te da je ona u aprilu 1991. godine uselila u predmetni stan i sa davaocem stana 4. aprila 1991. godine zaključila ugovor o korištenju stana. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da ni sama apelantica ne osporava ovo utvrđenje redovnih sudova niti u apelaciji nudi činjenice i dokaze koji bi ukazivali da se nakon napuštanja predmetnog stana u isti vraćala, već upravo suprotno tvrdi da je tek dobijanjem rješenja nadležnog ministarstva od 21. januara 2000. godine, o odbijanju njenog zahtjeva za povrat stana, saznala da sporni stan koristi drugo lice. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan ne može smatrati apelanticinim «domom», u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
11. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na «dom» zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju na kršenje ustavnih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović