Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1813/07 (G. G.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1813/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine,, u predmetu broj AP 1813/07, rješavajući apelaciju G. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. G. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-Kž-06-000 379 od 23. novembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci, broj K:127/03 od 6. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. G. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, koga zastupa Zlatan Ljubljanac, advokat iz Gradiške, podnio je 15. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Kž-06-000 379 od 23. novembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K:127/03 od 6. marta 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj K:127/03 od 6. marta 2006. godine, apelant, M. M. i D. G. su oglašeni krivim da su na način i u vrijeme navedeno u izreci presude počinili krivično djelo iznude iz člana 242. stav 2. u vezi sa članom 242. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, optuženi M. M. na kaznu zatvora od trajanju jedne godine i dva mjeseca a D. G. na kaznu zatvora od jedne godine. Analizom provedenih dokaza (iskaza optuženih, oštećenih i svjedoka, čitanjem niza materijalnih dokaza i to: službene zabilješke PS BS Gradiška, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnika o prepoznavanju lica, zapisnika o pretresanju vozila, medicinske dokumentacije o zdravstvenom stanju apelanta i optuženog M. M. te nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra sa pojašnjenjem datim na glavnom pretresu) sud je utvrdio da su optuženi 6. augusta 2003. godine u večernjim satima krećući se u putničkom automobilu kojim je upravljao apelant zaustavili putnički automobil kojim je upravljao oštećeni Z. Ž. sa kojim je bio njegov malodobni sin, maltretirali oštećenog udarajući mu po vratima automobila. Nakon što je oštećeni krenuo odlučili da ga ponovno napasti te su kad su ga stigli prepriječili put oštećenom, nasilno otvorili prednja lijeva vrata automobila, udarali po vozilu te nastavili udarati i vrijeđati oštećenog, prijeteći da će ga ubiti te su zatražili da im preda 100 eura što je oštećeni, u strahu za svoj život i život svog djeteta i učinio te predao optuženim. novčanicu od 100 eura. Sud je obrazložio da je prihvatio iskaz oštećenog nalazeći da je isti uvjerljiv i pun detalja koji govore u prilog istinitosti iskaza. Nadalje je navedeno da se ovaj iskaz u najvećem dijelu slaže i sa izjavom njegovog sina malodobnog U. Ž. , osim u dijelu u kojem U. Ž. govori o radnjama apelanta a iskaz oštećenog Z. Ž. se slaže i sa ostalim provedenim dokazima i to potvrdom o oduzimanju predmeta-novčanice od 100 eura, zapisnika o prepoznavanu lica te izjave policajaca PS Gradiška koji su radili na ovom predmetu. Sud je zaključio da se u radnjama svih optuženih stiču obilježja bića krivičnog djela iznude iz člana 242. stav 2. u vezi sa članom 242. stav 1. KZ RS. Nadalje je navedeno da po mišljenju suda u trenutku prvog sukoba optuženi nisu imali namjeru da sebi pribave protivpravnu imovinsku korist, ali se ta namjera pojavila u momentu zaustavljanja oštećenog po drugi put.

3. Sud nije prihvatio navode apelantovog branioca da apelant nije učestvovao u sukobu sa oštećenim, već je u tom dijelu prihvatio iskaz oštećenog prema kojem su sva trojica optuženih izašli i počeli lupati po njegovom automobilu te nasilno otvarati njegova vrata te da je apelant rekao «bolje mu daj pare (optuženom pod 2.), on je lud ubiće te». Imajući u vidu okolnost da je apelant vozio automobil sud je zaključio da je i on zajedno sa ostalim optuženim djelovao prema oštećenom sa namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Svjedočenje oštećenog U. Ž. malodobnog sina oštećenog Z. Ž. u dijelu u kojem navodi da apelant nije prilazio oštećenom te da ga nije vidio da izlazi iz auta sud nije prihvatio nalazeći da je u tom dijelu najpozvnije svjedočenje oštećenog Z. Ž. jer je ovaj svjedok imao neposredan kontakta sa svim optuženim izvan automobila dok je njegov sin ostao u autu i moguće je da su mu neki detalji promakli. Nadalje je navedeno da apelant nije psovao i prijetio oštećenom ali mu je rekao da treba da da novac drugooptuženom. Sud je naveo da su optuženi prinudili oštećenog da nešto učini na štetu svoje imovine i to da optuženim preda 100 eura, što je optuženi pod silom i ozbiljnom prijetnjom i učinio čime su po zaključku suda apelant i M. M. i D. G. počinili predmetno krivično djelo. Konačno sud je zaključio da su optuženi predmetno krivično djelo počinili sa direktnim umišljajem jer su bili svjesni da čine nedozvoljene radnje i htjeli su njihovo izvršenje, te je zaključio da su optuženi krivično odgovorni. Obrazlažući odluku o krivičnoj sankciji sud je naveo da na strani apelanta nije našao otežavajućih okolnosti a da je od olakšavajućih okolnosti cijenio da je apelant otac dvoje djece, da je težak invalid i lošeg zdravstvenog stanja, da je do tada kažnjen samo jednom prije 21 godinu simboličnom novčanom kaznom te da apelant nije bio taj koji je fizički maltretirao oštećenog.

4. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-Kž-06-000 379 od 23. novembra 2006. godine, odbijene su žalbe Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i branilaca optuženih kao neosnovane te je potvrđena presuda Osnovnog suda. Obrazlažući svoju odluku sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod apelanta da ga oštećeni nije prepoznao te da on nije imao kontakta sa oštećenim, budući da sama činjenica da li ga je oštećeni prepoznao ili ne nije od uticaja naspram drugih dokaza kojim je nesporno utvrđeno da je upravo apelant upravljao predmetnim automobilom, učestvovao u svim radnjama zaustavljanja oštećenog i na kraju nagovarao oštećenog da drugooptuženom M. M. da novac. Sud je zaključio da je prvostepena presuda u tom dijelu dala razloge te da stoga nema nerazumljivosti između izreke i obrazloženja kako je apelant tvrdio u žalbi te je ocijenio da je prvostepeni sud dao pravilne razloge da se namjera kod optuženih da uzmu novac od oštećenog pojavila tek kad su drugi put zaustavili njegov automobil. Nadalje je navedeno da je pravilan zaključak da je apelant postupao sa direktnim umišljajem a namjera i umišljaj optuženih jasan je i po radnjama i upornosti njihovog izvršenja koje je rezultiralo uzimanjem 100 eura koje je oštećeni bio prisiljen dati zbog straha za sebe i svoje malodobno dijete.

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da sudovi na osnovu izvedenih dokaza nisu mogli donijeti ovakve odluke, da se osporene odluke zasnivaju samo na iskazu oštećenog te apelant ističe da je tokom postupka saslušan U. Ž. malodobni sin oštećenog Z. Ž. ali «se iskaz njegovog sina odbacuje iz posve neobrazloženih razloga». Nadalje se navodi da oštećeni uopće nije prepoznao apelanta kao počinioca krivičnog djela iako tvrdi da je vidio kako se apelant približava njegovom automobilu. Apelant dalje ističe da je oštećeni u izvršenju krivičnog djela poistovjetio sve izvršioce iako iz dokaza proizilazi da je samo jedno od tri osumnjičena lica počinilo predmetno krivično djelo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant prigovara načinu na koji su redovni sudovi cijenili dokaze te apelant smatra da sudovi iz provedenih dokaza nisu mogli donije osporene odluke. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Dovodeći u vezu naprijed navedeno sa prigovorima apelanta Ustavni sud konstatira da iz predočene dokumentacije proizilazi da su osporene odluke donesene na osnovu niza provedenuih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu. U obrazloženju prvostepene odluke sud je dao detaljne razloge zašto je prihvatio iskaz oštećenog Z. Ž., i zašto djelimično nije prihvatio svjedočenje njegovog sina U. Ž., nalazeći da je iskaz oštećenog Z. Ž. potvrđen i ostalim materijalnim dokazima u spisu. Nadalje Okružni sud je obrazložio da okolnost da li je oštećeni Z. Ž. prepoznao apelanta nije od uticaja naspram drugih dokaza kojim je nesporno utvrđeno da je upravo apelant upravljao predmetnim automobilom, učestvovao u svim radnjama zaustavljanja oštećenog i na kraju nagovarao oštećenog da drugooptuženom M. M. da novac.

10. Stoga, Ustavni sud zapaža da, suprotno navodima apelanata, sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala budući da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant, zajedno sa drugim optuženim, počinio krivično djelo za koje je osuđen kao i za zaključak o krivičnoj odgovornosti apelanta. Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama redovni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu i krivičnoj odgovornosti apelanta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

11. Imajući u vidu navedeno te činjenicu da je apelant, zastupan po braniocu, učestvovao u svim fazama predmetnog postupka, da je imao mogućnost da iznese svoju odbranu i dokaze ne kojim se ista temelji, kao i mogućnost da osporava navode i dokaze Tužilaštva, te da izjavi žalbu o kojoj je odlučivao nadležni sud, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Nadalje apelant u apelaciji navodi da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije kojim je regulirano da svako ko je optužen za krivično djelo ima pravo «da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe». Međutim, ovi navodi nisu potkrijepljeni ni u samoj apelaciji, niti su ponuđeni dokazi na osnovu kojih bi Ustavni sud mogao zaključiti da je apelantu u toku postupka ovo pravo bilo uskraćeno. Također se iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije ne može se zaključiti da je apelant ukazivao na povredu ovog prava u ranijim fazama postupka te shodno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine) Ustavni sud zaključuje da je apelant, ukoliko je takve prigovore želio sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, iste morao, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, što prema stanju spisa nije učinio.

13. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1813/07 (G. G.) | Sudska praksa | Aktio