Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1646/07 (TAFI FINANCE TRADE-Travnik)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1646/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1646/07, rješavajući apelaciju TAFI FINANCE TRADE- Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija TAFI FINANCE TRADE - Travnik podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-301/05 od 18. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. TAFI FINANCE TRADE-Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ante Jonjić, advokat iz Zenice, podnio je 8. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-301/05 od 18. jula 2006. godine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).

2. Apelant je 10. oktobra 2000. godine podnio Općinskom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), tužbu protiv tuženih PP «Lav» d.j.l. Zenica (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Zlatka Delića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi isplate duga. Presudom Općinskog suda, broj PS 188/00 od 16. oktobra 2003. godine, odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom u odnosu na drugotuženog. Iz obrazloženja presude proizilazi da je sud iz provedenih dokaza utvrdio da je Union banka D.D. Sarajevo Filijala Zenica (u daljnjem tekstu: Union banka), kao davalac garancije sa Hipo bankom D.D. Zenica (u daljnjem tekstu: Hipo banka) i prvotuženim, kao tražiocima garancije, 2. decembra 1994. godine zaključila ugovor o davanju garancije. Tim ugovorom Union banka se obavezala da će tražiocima garancije izdati garanciju za blagovremeno i uredno izmirivanje obaveza plaćanja u korist apelanta kao korisnika garancije na iznos od 250.000,00 DM sa rokom važnosti 30 dana od dana izdavanja garancije. Članom 4. tog ugovora drugotuženi, kao direktor prvotuženog, se lično obavezao da kao instrument obezbjeđenja izdate garancije kod nadležnog suda izvrši upis hipoteke na nekretninama u njegovom vlasništvu a koje predstavljaju kuću, zgradu i dvorište, upisane u zk. ul. 770 KO Bilimište. Dalje je regulirano da se u slučaju realizacije garancije ili dijela garancije ugovor smatra pravnim osnovom za prijenos prava raspolaganja na davaoca garancije na poslovnom prostoru Cafe bar «Lav», sa generalijama kao u presudi, na način da se davalac garancije može u skladu sa zakonskim propisima namiriti iz vrijednosti predmetnog poslovnog prostora. Nadalje je navedeno da je ugovorom o kratkoročnoj deviznoj pozajmici od 5. decembra 1994. godine Hipo banka kao kreditor sa prvotuženim kao korisnikom zaključila ugovor o kratkoročnoj deviznoj pozajmici kojim je prvotuženom odobrila kratkoročnu deviznu pozajmicu od 250.000,00 DM na rok vraćanja od 30 dana. Osim navedenog apelant je 9. januara 1995. godine sa Hipo bankom zaključio ugovor o kratkoročnoj deviznoj pozajmici kojim je banci odobrio pozajmica u iznosu od 268.750,00 DM na period od 15 dana. Potom je Union banka kao davalac garancije u svojstvu cedenta sa Hipo bankom u svojstvu cesionara 12. aprila 1995. godine zaključila ugovor o ustupanju potraživanja i prenosa hipoteke kojim je Hipo banci ustupila svoja potraživanja proistekla iz ugovora o davanju garancije. Na osnovu ovog ugovora je izvršena uknjižba založnog prava u korist Hipo banke u C teretnom listu u zk. ul. 770 KO Bilimište. Zatim je 19. aprila 1996. godine apelant kao cesionar sa Hipo bankom kao cedentom zaključio ugovor o prenosu potraživanja i hipoteke kojim je apelantu ustupljeno potraživanje prema tuženim te je na osnovu tog ugovora o cesiji izvršena uknjižba založnog prava na predmetnim nekretninama iz zk.ul. 770 KO Bilmište na apelanta.

3. Sud je nadalje naveo da tuženi nisu sporili da je prvotuženi zaključio kratkoročnu deviznu pozajmicu sa Hipo bankom 5. decembra 1994. godine na iznos od 250.000,00 DM i da je pozajmica bila namijenjena za zaključivanje komercijalnog ugovora sa firmom iz Italije u svrhu nabavke jestivog ulja te da je apelant primio potraživanje iz ovog pravnog posla sa Hipo banke na sebe. Nadalje proizilazi da je apelantu u toku trajanja parničnog postupka pravosnažnim rješenjem Kantonalnog suda, broj ST-3/01 od 18. januara 2002. godine, donesenom u stečajnom postupku nad prvotuženim, priznato kao osnovano potraživanje prema prvotuženom u iznosu od 112.500,00 DM sa zateznom kamatom počev od 6. decembra 1994. godine, a koje potraživanje je obezbijeđeno hipotekom na nepokretnoj imovini drugotuženog. Obzirom na navedeno apelant je podneskom od 5. aprila 2002. godine, postavio tužbeni zahtjev tako da je tražio da sud donese presudu kojom će naložiti drugotuženom da trpi da apelant svoje dospjelo potraživanje prema prvotuženom, priznato rješenjem Kantonalnog suda namiri putem javne prodaje založenih nekretnina drugotuženog (poslovnog prostora Cafe bar «Lav», te kuće, zgrade i dvorišta, upisanih u zk. Ul. 770 Ko Bilimište).

4. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor nedostataka legitimacije budući da iz provedenih dokaza (Ugovora o davanju garancija za blagovremeno i uredno izmirenje obaveza plaćanja i obezbjeđenja po izdatoj garanciji zaključenog između Union Banke, Hipo banke i prvotuženog od 2. decembra 1994. godine; Ugovora o ustupanju potraživanja i prenosu hipoteke od 12. aprila 1995. godine zaključenog između Union banke i Hipo banke i Ugovora o ustupanju potraživanja i prenosu hipoteke od 19. marta 1996. godine zaključenog između Hipo banke i apelanta i uvida u zemljišno knjižni izvadak broj 770 KO Bilimište) proizilazi da su parnične stranke u obligaciono pravnom odnosu te da je u korist apelanta na nekretninama drugotuženog zasnovana hipoteka. Nadalje sud je djelimično prihvatio prigovor zastare potraživanja s obzirom da je od dana sačinjavanja ugovora o davanju garancije 2. decembra 1994. godine, u kojem je data hipotekarna izjava drugotuženog kao instrument obezbjeđivanja pokrića izdate garancije, protekao opšti zastarni rok od pet godina iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) budući da je tužba podnesena 10. oktobra 2000. godine. Sud je pojasnio da je članom 368. stav 1. ZOO propisano da kad protekne vrijeme zastare vjerovnik čije je potraživanje osigurano zalogom ili hipotekom se može namiriti iz opterećene stvari samo ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnu knjigu. Budući da apelant ne drži u rukama poslovni prostor niti je u zemljišnim knjigama na predmetnom poslovnom prostoru upisana hipoteka apelant je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva koji je usmjeren na javnu prodaju predmetnog poslovnog prostora drugotuženog radi namirenja potraživanja u iznosu od 112.500,00 KM.

5. Nadalje, sud je utvrdio da je drugotuženi svojom nepokretnom imovinom garantirao za izmirenje obaveza po ugovoru o izdavanju garancije, te da je kao instrument obezbjeđenja po tom ugovoru i upisana hipoteka na nekretninama drugotuženog upisanim u zk. Ul. 770. KO Bilimište. Međutim sud je naveo da apelant u toku postupka i pored naloga suda nije ponudio dokaz koji bi išao u prilog tome da se blagovremeno u garantovanom roku obraćao sa zahtjevom za naplatu potraživanja niti je dostavio dokaze da je Union banka, kao davalac garancije, apelantu kao korisniku garancije, izvršila isplatu garantovanog iznosa. Sud je obrazložio da apelant, iako je na njemu u smislu člana

203. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 42/98 i 3/99 - u daljnjem tekstu: ZPP) bio teret dokazivanja, nije dokazao da je plaćen iznos po izdatoj garanciji korisniku garancije u garantovanom roku niti da je garancija protestirana na vrijeme te je primjenom odredbi ZOO (član 440, 1083. i 1087.) i čl. 203. i 206. ZPP odbio apelanta sa postavljenim tužbenim zahtjevom u odnosu na drugotuženog. Sud je također obrazložio da za odgovornost za postojanje potraživanja po osnovu Ugovora o izdavanju garancije te za naplativost shodno čl. 442. i

443. ZOO, ako su za iste ispunjeni uvjeti, apelant svoj zahtjev treba da usmjeri na Hipo banku odnosno Union banku, obzirom da je apelantu od tih lica cedirano potraživanje.

6. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-360/03 od 13. oktobra 2004. godine, odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i njegovog punomoćnika i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te naveo da je članom 440. stav 1. i 2. ZOO regulirano da prijemnik ima prema dužniku ista prava koja je ustupilac imao prema dužniku do ustupanja, a da dužnik može prema prijemniku, pored prigovora koje ima prema njemu, istaći i one prigovore koje je mogao istaći ustupiocu do časa kad je saznao za ustupanje. Nadalje je navedeno da je članom 1087. stav 2. ZOO regulirano da je nalogodavac dužan platiti banci svaki iznos koji je banka platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom bez prigovora, na prvi poziv i sl. Također je navedeno da je članom 1083. stav 1. ZOO regulirano da se bankarskom garancijom banka obavezuje prema primatelju garancije da će mu u slučaju da mu treća osoba ne ispuni obavezu o dospjelosti namiriti obavezu budu li ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji. Sud je obrazložio da je predmetna garancija zaključena 2. decembra 1994. godine između Union banke kao davaoca garancije i Hipo banke i prvotuženog kao tražioca garancije u korist apelanta kao korisnika garancije i ista je vrijedila 30 dana od dana izdavanja garancije tj. od 2. decembra 1994. godine. Sud je naveo da je do isteka tog roka apelant kao korisnik bio dužan zahtijevati isplatu prema garanciji te je zaključio da apelant to nije učinio niti je pružio dokaze da je pozivao banku na plaćanje garancije prije isteka roka garancije, niti je sudu ponudio dokaze da je Union banka, kao davalac garancije, apelantu kao korisniku garancije izvršila isplatu garantiranog iznosa iako po tom osnovu potražuje sredstva i tereti tuženog. Budući da apelant nije dokazao svoje potraživanje u odnosu na drugotuženog Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je u odnosu na njega odbio tužbeni zahtjev. Nadalje sud je ocijenio neosnovanim žalbeni prigovor da se potraživanje prema drugotuženom zasniva na kratkoročnoj deviznoj pozajmici jer je drugotuženi garantovao samo po osnovu navedenog ugovora o davanju garancije. Sud je istakao da se rješenje ST-3/01 od 18. januara 2002. godine odnosi na prvotuženog a ne na drugotuženog kao fizičku osobu iz kojih razloga je ocijenio neosnovanim i žalbene navode apelanta da nije nastupila djelimična zastara potraživanja jer drugotuženi, suprotno navodima apelanta, nije priznao sporni dug. Vezano za žalbeni prigovor apelanta da iz presude nije jasno šta je sud odlučio u odnosu na prvotuženog, Kantonalni sud je pojasnio da je u odnosu na prvotuženog postupak prekinut rješenjem suda od 16. novembra 2001. godine, koje je dostavljeno putem oglasne ploče suda, a ne putem stečajnog upravnika. Budući da iz tog razloga rješenje o prekidu postupka nije postalo pravomoćno sud je utvrdio da je prvostepeni sud propustio da odlučio prijedlogu apelanta od 14. oktobra 2002. godine za povlačenje tužbe u odnosu na prvotuženog. Međutim sud je naveo da je stav sudske prakse da je smisao odredbi koje se tiču nedostatka u zastupanju suprotne stranke da se zaštiti neuredno zastupana stranka a ne da se omogući njenom protivniku koji je izgubio parnicu da se pozivom na tu odredbu oteža procesni položaj suprotne strane. Sud je ocijenio da bi, i u slučaju da je rješenje o prekidu dostavljeno stečajnom upravniku odnosno i da je odlučeno o prijedlogu za povlačenje tužbe u odnosu na prvotuženog, rezultat za apelanta bio isti iz kojeg razloga kantonalni sud nije preinačio rješenje o prekidu postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant izvan stečajnog postupka ne može podnijeti tužbeni zahtjev u vezi spornog dugovanja u odnosu na prvotuženog, a to pravo je već ostvario rješenjem ST-3/01 od 18. januara 2002. godine. Iz navedenih razloga sud je sud je odbio žalbu apelanta.

7. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-301/05 od 18. jula 2006. godine, odbijena je revizija apelanta. Odluka je donesena na osnovu člana 375. prethodnog ZPP koji se primjenjuje prema odredbi člana 456. stav 1. novog ZPP. Vrhovni sud se umjesto posebnog obrazloženja presude, primjenom odredbi člana 376. stav 1. prethodnog ZPP u vezi sa članom 456. stav 1. novog ZPP, pozvao na razloge drugostepene presude.

8. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda, broj Rev-301/05 od 18. jula 2006. godine, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda ovog prava po apelantu se ogleda u tome što osporena presuda «sadrži dvije rečenice» te apelant smatra da je obzirom da se radi «o veoma specifičnoj i složenoj pravnoj stvari i ako ni zbog čega drugog onda zbog vrijednosti spora revizijski sud je trebao da predmetnu reviziju riješi na način da elaborira napadnute odluke nižestepenih sudova, zatim da revizijske navode i obrazloži, te na kraju krajeva zbog digniteta te sudske instance iznese svoja zapažanja, argumente i pravna stajališta». Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio odredbe čl. 364. do 382. ranijeg ZPP jer je propustio da elaborira revizijske navode u pogledu bitnih povreda pravila postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Ustavni sud ukine osporenu presudu Vrhovnog suda.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje iz razloga što se Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke pozvao na razloge presude Kantonalnog suda te apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio odredbe čl. 364. do 382. ranijeg ZPP.

12. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).

13. U kontekstu navedenog, a budući da apelant kao osporenu odluku isključivo navodi presudu Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da u postupanju Vrhovnog suda ne postoji nikakva proizvoljnost: Ovo stoga, što je sud sasvim jasno i nedvosmisleno naveo da postupa po odredbama čl.375. i 376.prethodnog ZPP, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na osnovu člana 456. stav 1. sada važećeg Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06). Članom 376. stav 1. prethodnog ZPP je propisano da se Vrhovni sud, kad odbije reviziju, može umjesto posebnog obrazloženja presude pozvati na razloge iz prvostepene ili drugostepene presude. Stoga imajući u vidu da su Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni prava kad je Vrhovni sud, primjenom odredbe člana 376. ZPP, odbio reviziju apelanta pozivajući se na obrazloženje presude Kantonalnog suda. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović