Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1432/07 (Š. O.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Krivični postupak
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1432/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1432/07, rješavajući apelaciju Šerifa Okugića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šerifa Okugića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Kž- 07-000044 od 6. aprila 2007. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj 017-0-K-06-000228 od 18. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šerif Okugić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kamenice, kojeg zastupa Osman Hadžić advokat iz Bihaća, podnio je 16. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Kž-00044 od 6. aprila 2007. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-K-06-000228 od 18. januara 2007. godine.
2. Postupajući prema optužnici Kantonalnog tužilaštva Unsko-Sanskog kantona broj KT- 774/04, Općinski sud je donio presudu broj 017-0-K-06-000228 od 18. januara 2007. godine, potvrđena presudom Kantonalnog suda, kojom je apelanta oglasio krivim za krivično djelo krađe iz člana 286. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, jer je oduzeo tuđu pokretnu stvar s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi protivpravnu imovinsku korist. Za navedeno krivično djelo apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM koju je dužan platiti u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude, a u slučaju neizvršenja, novčana kazna se zamijenjuje kaznom zatvora tako da se za svakih započetih 50 KM računa jedan dan zatvora.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da je tokom postupka proveo dokaze koje je predložio kantonalni tužilac i saslušao apelanta koji je negirao krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Iz iskaza saslušanog svjedoka R.K., sud je utvrdio da je svjedok u šumi ostavio vitlo koje nakon povratka u šumu nije zatekao na mjestu gdje je bilo, zbog čega je nestanak prijavio policiji. Kasnije ga je prepoznao kod svjedoka H.A. koji ga je obavijestio da je vitlo kupio od apelanta, nakon čega mu je vitlo od strane policije vraćeno. Drugi svjedok H.A. je izjavio da ga je apelant nazvao i ponudio mu vitlo na prodaju, pa nakon što je pristao apelant mu ga je dotjerao pri čemu mu je on ispaltio jedan dio cijene. Nakon izvjesnog vremena vitlo mu je od strane policije oduzeto. Općinski sud je istakao da je prihvatio iskaze svjedoka kao vjerodostojne jer njihovi iskazi potiču iz neposrednog saznanja, određeni su, jasni i u međusobnom skladu, dok odbranu apelanta kojom je tvrdio da je vitlo kupio od nepoznate djece nije prihvatio, cijeneći da je nelogična i neuvjerljiva. Sud je utvrdio da je vitlo imalo značajnu vrijednost za koju je apelant znao, znao je čemu služi pa se takva stvar, iako privremeno ostavljena od vlasnika stvari nije mogla smatrati napušetnom stvari ili ničijom stvari.
4. Kantonalni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi donio presudu broj 001-0-Kž-07-000044 od 6. aprila 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, sud je naveo da žalba nije konkretizovana u pogledu žalbenih osnova, nisu navedeni razlozi u pogledu postojanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka, zbog čega sud takve uopštene navode nije ispitivao. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud na osnovu izedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.
5. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na žalbu kao neodvojivi dio ovog prava zagarantovan članom 2. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je prvostepeni sud po njegovom mišljenju pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, jer njegova odbrana nije cijenjena na način propisan zakonom, konkretno da on nije bio u obavezi dokazivati svoju nevinost već je teret dokazivanja krivice bio na tužiocu. Obrazloženje i zaključci u pogledu njegove krivnje ne zadovoljavaju standard pravičnog suđenja. Smatra da njegova žalba od strane suda više insatnce nije imala tretman u skladu sa Evropskom konvencijom.
9. Ustavni sud u vezi sa apelantovim navodima naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstatno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. S obzirom da u konkretnom slučaju Ustavni sud u odabiru i načinu ocjene provedenih dokaza, koje je Općinski sud razmotrio posebno i u vezi sa drugim dokazima, a Kantonalni sud potvrdio ističući da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje i radnje apelanta okvalifikovao kao krivično djelo krađe i na taj način pravilno primijenio materijalno pravo, te s obzirom na činjenicu da je apelantova odbrana ocijenjena kao neprihvatljiva, nelogična i neuvjerljiva, Ustavni sud neće ulaziti u dalje ispitivanje takvih navoda jer smatra da su isti očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant se nadalje žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na žalbu, kao segment prava na pravično suđenje. Ustavni sud ističe da je pravo na žalbu neodvojivo od prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, a izričito je garantovano članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kojim se predviđa pravo kontrole zakonitosti i pravilnosti sudskih odluka, prije nastupanja njihove pravosnažnosti. U odredbi člana 310. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH propisano je šta žalba treba sadržavati, a tačkama b) i c) istog stava navedenog člana propisano je da žalba mora sadržavati osnov za pobijanje presude i obrazloženje. Iz predmetne apelacije i osporenih sudskih odluka proizilazi da je apelant protiv nepravosnažne prvostepene presude Općinskog suda izjavio žalbu, o kojoj je odlučio sud više instance na način što je žalbu odbio, uz jasno obrazloženje da žalba nije konkretizovana te da navodi žalbe nisu dovedeni u vezu sa događajem iz pobijane presude, zbog čega je istu odbio. Budući da je Kantonalni sud potvrdio utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava čijim je ishodom apelant nezadovoljan, Ustavni sud zaključuje da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja pravnog lijeka te da njegovo nezadovoljstvo ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, zbog čega su navodi apelanta na ove okolnosti takođe očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant također ističe da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i to u vezi sa odlukom Kantonalnog suda kojim je njegova žalba odbijena. Obzirom na zaključke iznesene u predhodnom stavu ove odluke, proizilazi da su navodi apelanata vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek paušalni, budući da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, pa se u konkretnom slučaju ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka, te su navodi apelanta i u tom dijelu prima facie neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović