Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2608/09 (A. B.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2608/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2608/09, rješavajući apelaciju Aissa Benkhira, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aissa Benkhira podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine, broj U-372/09 od 3. augusta 2009. godine i broj U-312/09 od 3. jula 2009. godine, u odnosu na član II/3. b), d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, član 3, 5, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aissa Benkhira podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine, broj U-372/09 od 3. augusta 2009. godine i broj U-312/09 od 3. jula 2009. godine, u odnosu na član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Aissa Benkhira (u daljnjem tekstu: apelant) državljanin Alžira, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, Sarajevo, podnio je 17. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-372/09 od 3. augusta 2009. godine i broj U-312/09 od 3. jula 2009. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i svakom drugom organu izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini da ga protjeraju iz Bosne i Hercegovine, do nove odluke Ustavnog suda.
2. Presudom Suda BiH broj U-312/09 od 3. jula 2009. godine odbijena je apelantova tužba protiv akta Ministarstva-Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.5-07.3-4-1/09 od 25. juna 2009. godine, kojim mu je produžen nadzor u Ustanovi za prihvat stranaca-Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu, za period od 6. jula do 5. augusta 2009. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je osporenim rješenjem apelantu produžen nadzor u Ustanovi za prihvat stranaca protiv kojeg je apelant, u smislu odredbe člana 101. stav 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, podnio žalbu, o kojoj u zakonom određenom roku nije odlučeno. Apelant je, kako je dalje navedeno, u roku određenom u članu 101. stav 4. citiranog Zakona pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH. U tužbi je istakao da je državljanin BiH, da je oženjen državljankom BiH, da je otac četvero djece, da je vlasnik nekretnine na kojoj je prijavljeno njegovo prebivalište i da je pravosnažnim rješenjem Suda BiH broj Kž-43/04 od 21. aprila 2004. godine pušten na slobodu. Osporenim rješenjem, kako je dalje navedeno, apelantu je produžen nadzor, koja mjera je pravomoćno i konačno određena rješenjem broj UP-1/19.4.1-07.3-48/09 od 5. maja 2009. godine, a predmet odlučivanja u konkretnom upravno-sudskom sporu je pravilnost i zakonitost odluke o produženju nadzora nad apelantom sa aspekta pravilne primjene pravila postupka i pravilne primjene materijalnog prava. Prilikom odlučivanja o apelantovoj tužbi, Sud BiH je saslušao apelanta 3. jula 2009. godine i izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu, nakon čega je utvrdio da je osporeno rješenje o produženju nadzora pravilno i zakonito.
3. Mišljenje u pogledu pravilnosti i zakonitosti osporenog rješenja o produženju nadzora Sud BiH je utemeljio na činjenici što je Služba za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) ispitala postojanje uslova za produženje nadzora, u postupku koji se provodi po službenoj dužnosti, pri čemu nije nađeno da su se izmijenile okolnosti ili razlozi zbog kojih je donesena mjera stavljanja apelanta pod nadzor. Iz podataka spisa, kako je dalje navedeno, proizilazi da je apelant stranac kome je oduzeto državljanstvo, koji u BiH boravi nezakonito i koji nema riješeno pitanje odobrenja boravka. Rješenje o stavljanju apelanta pod nadzor, kao i produženje nadzora, kako je obrazložio Sud BiH treba posmatrati u kontekstu Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropka konvencija) jer u duhu ovog Protokola stranac može biti ograničen u kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Sud je obrazložio da apelantove tvrdnje prema kojima on ne predstavlja prijetnju javnom poretku nisu osnovane, budući da iz podataka Obavještajno-sigurnosne agencije BiH koji predstavljaju dio spisa Službe koji nosi oznaku «povjerljivo» proizilazi osnovanost zaključka o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po sigurnost BiH. Niti jednim propisom nije utvrđena obaveza nadležnih organa da obavještavaju stranca o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak, zbog čega je sud ocijenio da je Služba prilikom donošenja rješenja kojim je apelantu produžen nadzor u ustanovi, pravilno utvdila činjenice i pravilno primijenila materijalno pravo.
4. Presudom Suda BiH broj U-372/09 od 3. augusta 2009. godine, odbijena je apelantova tužba protiv akta Ministarstva odnosno Službe, broj UP-1/19.5.-0.3-4-2/09 od 27. jula 2009. godine, kojim je apelantu produžen nadzor u Ustanovi za prihvat stranaca-Imigracioni centar Istočno Sarajevo za period od 6. augusta do 5. septembra 2009. godine. U obrazloženju presude, Sud BiH je istakao da je predmet razmatranja konkretnog postupka postojanje bitno izmijenjenih okolnosti odnosno razloga zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor i koji su propisani članom 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik BiH» broj 36/08) a ne, kako to pogrešno zaključuje apelant, osnova za stavljanje pod nadzor. Iz podataka u spisu i navoda apelanta prilikom njegovog saslušanja od 3. augusta 2009. godine, kako je dalje navedeno, proizilazi da nije došlo do bitno izmijenjenih okolnosti te da i dalje postoje razlozi zbog kojih je stavljen pod nadzor. Apelant, kako dalje obrazlaže sud, uz tužbu nije ponudio niti jedan dokaz koji bi upućivao na zaključak da su se bitno promijenile okolnosti koje su rukovodile Ministarstvo odnosno Službu, za stavljanje apelanta pod nadzor. Po ocjeni suda, osporeno rješenje se temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni prava. Apelantov prigovor da nije bilo razloga da mu se produži nadzor jer on ne predstavlja opasnost po javni poredak, javni red i mir ili sigurnost je po mišljenju Suda BiH irelevantan, jer ne može biti predmet ocjene u postupku produženja nadzora, s obzirom da su te okolnosti bile predmet ocjene Ministarstva (rješenje od 5. maja 2009. godine) i Suda BiH (presuda broj U-189/09 od 11. maja 2009. godina), kojima je apelant stavljen pod nadzor.
5. Apelant smatra da su pobijanim odlukama povrijeđena njegova prava iz čl. II/3. b.), d.), e.),
f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 3., 5., 6., 8. i 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da su odredbe Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu tako koncipirane da bi se dezavuisalo pravo potencijalnih žalitelja iz člana 13. Evropske konvencije te smatra da ta odluka ne zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije. Nadalje apelant smatra da je u rješenju o produženju nadzora proizvoljan zaključak da je «apelant prijetnja nacionalnoj sigurnosti i javnom poretku» te navodi da mu Ministarstvo i Sud BiH nisu dali mogućnost da se očituje i suoči sa dokazima za takvu optužbu, uz obrazloženje da se radi o «povjerljivom» dijelu spisa, što ukazuje na povredu njegovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U tom kontekstu, apelant ističe da pozivanje na javni interes ne može biti opravdanje kojem je cilj zadiranje u njegov porodični i privatni život. U prilog tvrdnji da je Sud BiH povrijedio naprijed navedena prava jer je svoje odluke donio uz pogrešnu i nedobronamjernu interpretaciju činjenica, apelant navodi stajališta Ustavnog suda iskazana u apelacijama broj AP- 1222/07 i AP-41/09. U apelaciji se dalje ističe da je pogrešan i paušalan zaključak Službe i Suda BiH da je apelant strani državljanin, budući da je pred Sudom BiH pokrenuo postupak za poništenje odluke o oduzimanju državljanstva BiH o kojem nije odlučeno 15 mjeseci. Radi navedenog, smatra da u konkretnom slučaju nije primjenjiv Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu te smatra da je isključivo zbog nezakonitih radnji nadležnih organa trenutno bez identifikacionih dokumenata.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Dopustivost prima facie
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
a) Zabrana mučenja
8. Apelant se žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni jeste da spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman ili ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime sprovode nad nekim osobama. Pri tom intenzitet i trajanje tih postupaka mora biti takav da oni u suštini dovode do povrede navedenih ustavnih prava.
9. Apelant ne navodi u čemu se sastoji ova povreda u konkretnom slučaju, osim što je paušalno isakao da je ovo pravo povrijeđeno u postupku u kojem mu je produžen nadzor u Ustanovi. Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu sudski postupak iz kojeg su proizašle osporene presude kojima su potvrđena rješenja o produženju nadzora sa povredom prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku, pa su navodi apelanta u tom smislu paušalne prirode i neosnovani, radi čega Ustavni sud smatra da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine ovog zaštićenog prava.
10. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava zabrane mučenja ili nehumanog i ponižavajućeg postupka ili kazne iz člana II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovana.
b) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama o produženju stavljanja pod nadzor povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
12. U konkretnom slučaju, apelant je osoba kojoj je ograničena sloboda kretanja produženjem stavljanja pod nadzor po osnovu odluka Suda BiH i Službe i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva, u konkretnom slučaju Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
13. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama Suda BiH potvrđena mjera kojom je apelantu rješenjima o produženju nadzora u Imigracionom centru Istočno Sarajevo produžen nadzor na period od 6. jula do 5. augusta 2009. godine, odnosno od 6. augusta do 5. septembra 2009. godine. Predmet konkretnog postupka, kako je naveo Sud BiH, nisu bili osnovi za stavljanje pod nadzor već postojanje bitno izmijenjenih okolnosti zbog kojih je apelant ranije donesenom odlukom od 5. maja 2009. godine stavljen pod nadzor, propisani u članu 99. stav 2. tačka b). Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. U obrazloženju osporenih odluka je navedeno da je nakon provedenog postupka, utvrđeno da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelantu izrečena mjera stavljanja pod nadzor u Ustanovu jer apelantovo prisustvo i dalje predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti Bosne i Hercegovine. Nadalje iz stanja spisa proizilazi da je u osporenim presudama Sud BiH detaljno razmotrio činjenice konkretnog predmeta te zaključio da je Služba u postupku produženja nadzora po službenoj dužnosti ispitala da li postoje uslovi za produženje nadzora nad apelantom odnosno da li su se bitno izmijenile okolnosti zbog kojih je apelant ranije donesenom odlukom stavljen pod nadzor. S obzirom da je Služba ispitala postojanje tih okolnosti i da apelant u postupku pred sudom nije ponudio niti jedan dokaz koji bi upućivao na zaključak da su se bitno promijenile okonosti i razlozi zbog kojih je stavljen pod nadzor, Sud BiH je zaključio da su pobijana rješenja pravilna i zakonita, te da i dalje postoje razlozi zbog kojih mu je izrečena mjera stavljanja pod nadzor, u smislu člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Osim navedenog iz stanja spisa proizilazi da je apelant, u postupku produženja nadzora, u smislu relevantnih odredbi naprijed navedenog zakona (član 101. stav 4.), saslušan pred sudom 3. jula i 3. augusta 2009. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH obrazlažući neosnovanost apelantovog prigovora da nije stranac jer je pokrenuo postupak kojim mu je državljanstvo BiH oduzeto, istakao da apelant nema odobrenje za privremeni ili stalni boravak u BiH iz čega je proizašao zaključak da je apelant stranac koji ilegalno boravi u BiH.
14. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom lišavanju slobode stranca, što je dopušteno članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije. U lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na osnovu odredbe člana 99. stav 1. stav 2. tačka b. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Također, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispoštovana i neophodna proceduralna prava apelanta, jer je rješenje o stavljanju pod nadzor broj UP-1/19.4.1-07.3-48/09 od 5. maja 2009. godine odnosno produženju nadzora od 25. juna i 27. jula 2009. godine, bilo predmet sudskog preispitivanja u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je produženje nadzora nad apelantom određeno u skladu sa standardima sadržanim u članu 5. Evropske konvencije.
15. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Pravo na poštivanje porodičnog života
16. Apelant nadalje smatra da mu je osporenim odlukama o produženju stavljanja pod nadzor u Imigracioni centar povrijeđeno pravo na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povreda ovog prava, kako navodi apelant, ogleda se u činjenici što je odvojen od svoje porodice (supruge i djece) i što postupak stavljanja pod nadzor može imati za posljedicu njegovo protjerivanje iz BiH.
17. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom rješenja o produženju nadzora nad apelantom u Ustanovi za prihvat stranaca-Imigracioni centar Istočno Sarajevo a ne rješenja o protjerivanju apelanta te se stoga ovi apelantovi navodi u cjelosti pokazuju paušalnim. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da osporene odluke, o produženje stavljanja apelanta pod nadzor nesporno predstavljaju miješanje javne vlasti u apelantovo pravo na privatni i porodični život. Međutim, Ustavni sud smatra da je miješanje u ovo apalantovo pravo bilo zakonito, jer su osporene odluke zasnovane na relevantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Također, Ustavni sud smatra, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog reda i nacionalne sigurnosti Bosne i Hercegovine s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život, tim prije što se radi o mjeri privremenog karaktera (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-3307/08, dostupna na web stranici Ustavnog suda BiH www.ustavnisud.ba).
18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju na kršenje ustavnih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
c) Ostali navodi
19. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi odluku Doma za ljudska prava BiH, CH/97/45, Odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 18. februara 1998. godine, tačka 62), pa budući da je u predhodnim tačkama ove odluke već zaključio da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, odnosno podnošenja tužbe u upravnom sporu, protiv rješenja Službe o produženje stavljanja apelanta pod nadzor u Imigracioni centar, o kojoj tužbi je odlučivao nadležni sud, koji je u skladu sa relevantnim odredbama domaćeg zakonodavstva razmotrio zakonitost lišavanja slobode apelanta odnosno produženje stavljanja apelanta pod nadzor, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
20. U pogledu navoda koji se odnose na povredu prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ponovo naglašava da je produženje stavljanja apelanta pod nadzor u Imigracionom centru izvršeno na osnovu odluke Službe, odnosno Suda, za koje je u prethodnim tačkama ove odluke zaključeno da su donesene uz poštivanje proceduralnih zahtijeva i da su zasnovane na relevantnim odredbama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu i Zakona o upravnim sporovima, Ustavni sud smatra i ove navode očigledno (prima facie) neosnovanim (vidi Ustavni sud, gore citirana odluka broj AP- 3307/08, stav 29.).
Dopustivost ratione materiae
21. Apelant se žali da su pobijanim odlukama koje se odnose na produženje stavljanja pod nadzor i smještanje u Imigracioni centar povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud podsjeća da stavljanje pod nadzor odnosno produženje nadzora u Imigracionom centru iz razloga nacionalne sigurnosti, spada u domen javnog prava svake zemlje, pa proizilazi da član 6 stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968) i Ustavni sud gore citirana odluka broj AP-3307/08, stav 33.). Osim navedenog tvrdnje apelanata da je trenutno bez identifikacionih dokumenata isključivo zbog nezakonitih radnji nadležnih organa ne mogu biti predmet ocjene u konkretnom postupku budući da su predmet ovog apelacionog postupka isključivo odluke donesene u postupku produženja nadzora nad apelantom u Imigracionom centru.
23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović