Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2001/07 (V. M.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2001/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2001/07, rješavajući apelaciju Vojke Maričić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vojke Maričić podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-

000 182 od 30. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj P: 1318/04 od 15. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vojka Maričić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Podromanije, koju zastupa Ismet Hamzić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 182 od 30. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P:1318/04 od 15. septembra 2006. godine.

2. Apelantica je 16. aprila 1999. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv Dušanke Gajić, odnosno njenog supruga Mila Gajića, ( u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Miodraga Mačara (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi utvrđenja ništavosti ugovora o prodaji nepokretnosti, zaključenog 14. aprila 1997. godine, što su tuženi dužni priznati i trpiti, kao i da se briše iz javnih knjiga pravo svojine i posjeda drugotuženog. U tužbi je apelantica navela da je prvotužena Dušanka Gajić (koja je umrla) sestra apelanticinog umrlog supruga sa kojim je, kao i sa drugom braćom i sestrama, naslijedila očevu imovinu. Nadalje, apelantica je navela da su se suvlasnici 1966. godine sporazumjeli usmeno da će, u slučaju eventualne prodaje, u cjelosti, uvažavati pravo preče kupovine. Apelantica je, nadalje, istakla da je prvotužena 14. aprila 1997. godine zaključila predmetni ugovor o prodaji predmetnih nepokretnosti, kao njene naslijeđene imovine, ne ponudivši prije toga apelantici da ona za istu cijenu i pod istim uslovima koji su ponuđeni drugotuženom kupi predmetne nekretnine. Također, apelantica je istakla u svojoj tužbi da je prvobitno prvotužena bila dužna da predmetne nekretnine prvo ponudi lokalnoj poljoprivrednoj organizaciji, kao i opštini na čijem području se nalaze predmetne nekpokretnosti u smislu relevantnih odredbi Zakona o prometu nekretnina. Imajući u vidu naprijed navedeno, apelantica je u tužbi navela da je sporni kupoprodajni ugovor zaključen protivno prinudnim propisima i dobrim običajima iz člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i kao takav ništav.

3. Presudom Osnovnog suda broj P:1318/04 od 15. septembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan u cjelosti tužbeni zahtjev apelantice. U obrazloženju je navedeno da je ovaj sud na osnovu provedenih dokaza (saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka) utvrdio da pravo preče kupovine u korist apelantice nije predviđeno ugovorom o diobi, niti je upisano u zemljišne knjige, te je na osnovu vještaka geometra utvrdio da sporno poljoprivredno zemljište ne graniči sa zemljištem poljoprivredne organizacije i da stoga prvotužena nije bila dužna da isto ponudi na prodaju poljoprivrednoj organizaciji. Nadalje, ovaj sud je naveo da, kako se ne radi o građevinskom zemljištu u smislu odredbe čl. 29. i 31. Zakona o prometu nekretnina prvotužena, kao prodavač, nije bila dužna da predmetne nepokretnosti ponudi nadležnoj opštini na čijem se području iste nalaze. S obzirom na naprijed navedeno, Osnovni sud je odlučio kao u dispozitivu ove presude.

4. Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu. Okružni sud je donio presudu broj 014-0-Gž-07-000 182 od 30. maja 2007. godine kojom je žalbu apelantice odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju je navedeno da je po ocjeni ovog suda u prvostepenoj presudi, a i u toku postupka, nije učinjena povreda odredaba parničnog postupka, koja bi bila od značaja za pravilnost odluke u ovoj pravnoj stvari, kao i da ne postoje povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, Okružni sud je naveo da su činjenice bitne za prvostepenu odluku u potpunosti pravilno utvrđene i da je prvostepeni sud na iste pravilno primijenio materijalno pravo. Također, Okružni sud je, u pogledu apelanticinog navoda da predmetna imovina nije prvenstveno ponuđena poljoprivrednoj organizaciji, odnosno nadležnoj opštini, zaključio da zahtjev sudskim putem za poništaj takvog ugovora može tražiti samo lice koje je imalo pravo preče kupovine predviđeno odredbama čl. 29-32. Zakona o prometu nekretnina, a to su, dakle, poljoprivredna organizacija i opština, koji takav zahtjev nisu podnijeli te da to pravo ne pripada apelantici, jer se ne radi o povredi prava koje je konstituisano u njenom interesu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u dispizitivu ove presude.

5. Apelantica nije precizirala koje pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) smatra da joj je povrijeđeno, ali iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica, u suštini, žali na ishod predmetnog parničnog postupka, odnosno da smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su domaći sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U tom smislu, apelantica je navela „Dakle, formalno-pravno se radi o utvrđenim činjenicama na osnovu kojih je tužbeni zahtjev formalno gledajući pravilno odbijen, odnosno nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo“. Međutim, nezakonitost, odnosno povredu prava apelantica vidi u tome što su sudovi propustili utvrditi i prihvatiti kao činjenicu da je pravo preče kupnje utvrđeno 1966. godine usmenim ugovorom, kao pravno obavezujućim u ovoj pravnoj stvari. Zbog navedenog, aperlantica smatra da je sud povrijedio odredbu člana 103. ZOO jer je ugovor kojim je povrijeđeno pravo preče kupnje porotivan moralu društva, odnosno zajednice iz koje dolazi apelantica.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica žali na pogrešnu primjenu materijalnog i običajnog prava, odnosno propusta suda da cjeni uslove i vrijeme postignutog (usmenog) dogovora iz 1966. godine. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud je utvrdio da je, u predmetnom postupku, prvostepeni sud proveo dokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene relevantne činjenice i primjenjeni odgovarajući materijalno-pravni propisi. Razmatrajući apelanticinu žalbu, drugostepeni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo. Osnovni i Okružni sud su za svoje odluke dali jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga i sama apelantica navodi da je sud „formalno-pravno“ pravilno utvrdio činjenice i primjenio materijalno pravo, te je u skalu sa zakonskim odredbama utvrdio da apelantici ne pripada pravo preče kupnje, jer isto nije ugovoreno, niti upisano u zemljišnim knjigama, kao i da joj ne pripada status titulara prava preče kupnje u smislu odredbi Zakona o prometu nekretnina. Ustavni sud zapaža da apelantica nije u apelaciji ponudila bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud u apelanticinim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2001/07 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio