Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2132/07 (D. P.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ostavinski postupak
- Nasljedstvo
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2132/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2132/07, rješavajući apelaciju Dženane Polić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dženane Polić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1372/05 od 10. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P 603/02-I od 7. marta 2003. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dženane Polić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1372/05 od 10. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P 603/02-I od 7. marta 2005. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Dženana Polić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 19. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1372/05 od 10. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 603/02-I od 7. marta 2005. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 1. avgusta i 27. novembra 2008. godine. U dopuni apelacije od 27. novembra 2008. godine apelantica je tražila da Ustavni sud izda privremenu mjeru kojom će zabraniti Aliji Taso (u daljnjem tekstu: tuženi) da otuđi imovinu do konačne odluke Ustavnog suda.
2. Apelantica i ostali tužitelji pokrenuli su sudski postupak 23. maja 2002. godine pred Općinskim sudom protiv tuženog radi utvrđenja.
3. Općinski sud je donio Presudu broj P 603/02-I od 7. marta 2005. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev apelantice i ostalih tužitelja kao neosnovan, a koji je glasio „Utvrđuje se da je ništavo rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda Mostar broj O.534/70 od 5. oktobra 1971. godine, iza umrlog Ibrahima Taso, sina Alije, pa se imovina umrlog a koja se sastoji od nekretnina upisanih u z.k. ul. broj 1845, 1848, 3836 i 3921 k.o. Mostar ima uručiti temeljem zakona zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda“. U obrazloženju presude sud je naveo da je utvrđeno da je prednik apelantice i ostalih tužitelja i tuženog umro 1970. godine, a da je ostavinski postupak proveden i da su proglašeni zakonski nasljednici i to tuženi (sin umrlog) i kćerka umrlog Amira Stojanović. Na osnovu ostavinskog rješenja imovina koja je činila zaostavštinu uručena je nasljednicima. Općinski sud je konstatovao da iz ostavinskog rješenja proizilazi da je kći apelanta koja je dobila dio imovine tražila nužni dio, dok su ostali nasljednici priznali oporuku koju je sačinio umrli. Općinski sud je utvrdio da je sud koji je proveo ostavinski postupak donio ostavinsko rješenje (koje je postalo pravosnažno 25. oktobra 1971. godine) u skladu sa datim nasljedničkim izjavama, a nasljednici se od tada nalaze u neprekidnom i mirnom posjedu imovine. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 142. Zakona o nasljeđivanju propisano da pravo da se zahtjeva zaostavšina zastarjeva za 10 godina za savjesnog držaoca imovine, odnosno 20 godina za nesavjesnog. Kako je tuženi u posjedu naslijeđene imovine preko 20 godina apelantica i ostali tužitelji ne mogu tražiti predaju u posjed zaostavštine.
4. Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu. Kantonalni sud je donio presudu Gž-
1372/05 od 10. maja 2007. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i razloga predviđenih zakonom utvrdio da su u ovoj pravnoj stvari tužiteljiustali tužbom radi utvrđenja da je ništavo rješenje broj O 534/0 od 5. oktobra 1970. godine i da se imovina uruči zakonskim nasljednicima. Kantonalni sud je nadalje naveo da se ovako postavljen tužbeni zahtjev može podijeliti u dva dijela. Nadalje, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev (kojim se tražiutvrđenje ništavosti) ne može biti predmet tužbe za utvrđenje u smislu člana 172. ranijeg Zakona o praničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe (“Službene novine F BiH“ broj 42/98), kao ni u smislu člana 54. važećeg ZPP (“Službene novine F Bi
H“ br. 53/03, 73/05 i 53/06). Kantonalni sud je naveo da se u skladu sa ovim odredbama može u tužbi tražiti da sud ustanovi postojanje odnosno nepostojanje kojeg prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost koje isprave. Kantonalni sud je zaključio da obzirom da utvrđivanje ništavosti sudske odluke ne može biti predmet tužbe za utvrđenje takva tužba treba biti odbačena.
5. Nadalje, u vezi sa drugim dijelom zahtjeva apelantice i ostalih koji su tražili da se imovina uruči zakonskim nasljednicima, sud je utvrdio da zapravo traže dio imovine koji bi im pripao kao zakonskim nasljednicima. Sud je utvrdio da ovo pravo zastarjeva u odnosu na savjesnog posjednika za 10 godina, a u odnosu na nesavjesnog za 20 godina, u skladu sa članom 142. Zakona o nasljeđivanju. Obzirom da je ostavilac umro 28. avgusta 1970. godine, rješenje o nasljeđivanju je postalo pravosnažno 1971. godine, a tužba podnijeta 23. maja 2002. godine sud je utvrdio da je protekao apsolutni rok zastare za predaju nekretnine. U vezi sa navodima apelnatice da nije proveden ostavinski postupak iza smrti njenog oca, odnosno da oni kao nasljednici nisu učestvovali zbog nezakonitog postupanja suda, Kantonalni sud je naveo da to nije razlog za dopuštanje tužbe za utvrđenje (već eventualno za prijedlog za ponavljanje postupka). Međutim, Kantonalni sud je istakao da iz ostavinskog rješenja proizilazi da su nasljednici bili pozvani i da su priznali oporuku ostavioca (osim jedne nasljednice koja je tražila nužni dio). Kantonalni sud je naveo da nije od uticaja činjenica da je u toku postupka nije izvršen uvid u originalni spis O 534/70, jer u spisu postoji zabilježba da je spis izgorio u ratu. Zbog svega navedenog Kantonalni sud je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
6. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelantica navodi da je u toku 2002. godine saznala da postoji rješenje o nasljeđivanju O 534/70, kao i da je brat (tuženi) suprotno dogovoru cijelo vrijeme varao. Po saznanju za rješenje o nasljeđivanju apelantica je pokrenula postupak radi njegovog poništenja. Apelantica ističe da je sud u toku postupka namjerno zanemarivao važne činjenice koje su bile nesporne u toku postupka i ukazivale na niz nepravilnost i na očigledno falsifikovanje rješenja o nasljeđivanju, ali je umjesto toga sud poklonio vjeru iskazu tuženog i prikupljao irelevantne dokaze. Apelantica se žali da su sudovi povrijedili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice, pokušavajući namjerno da previde da je tuženi drsko prevario, kao i da se radi o „nezakonitom i kriminalnom postupanju ostavinskog suda“. Apelantica takođe navodi da je ona prijavila nasljednike, a da tuženi nikada nije prijavio nasljednike, ni smrt majke (koja je umrla poslije oca). Nadalje, apelantica se žali da je u toku postupka sud trebao izvršiti uvid u ostavinski spis, ane samo konstatovati da je spis izgorio u ratu. Nadalje, apelantica se žali da je Kantonalni sud rješavajući po žalbi ponovio sve propuste i opravdao odluku prvostepenog suda. Apelantica je takođe istakla da je tražila delegiranje nadležnosti sa suda u Mostaru na neki drugi sud, ali joj je zahtjev odbijen. Apelantica traži da Ustavni sud zaštiti njena grubo povrijeđena prava i da ukine donijete presude, kao i da izbriše upis u zemljišnim knjigama sa njenog umrlog oca na tuženog. Apelantica traži i naknadu za moralnu, materijalnu i nematerijalnu štetu koja joj je nanijeta i to za vrijeme dok je postupak trajao (za 62 mjeseca iznos ne manji od 10.000 Eura) i ubuduće, koja je uzrokovana „protuzakonitim radom mostarskog pravosuđa, najgorom vrstom diskriminacije i pravosudnog sadizma“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelantica se žali da je sud nije pravilno cijenio odlučne činjenice i dokaze, te da je donio nezakonitu odluku na nepostojećim dokazima, čime je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i ostala prava.
a) Pravo na pravično suđenje
10. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Općinski sud, odlučujući po tužbi i žalbi utvrdili da apelanticin zahtjev nije osnovan. Ustavni sud primjećuje da se Kantonalni sud pozvao na odredbe ZPP (član 54. ZPP i član 172. ranije važećeg ZPP), te je za dio tužbenog zahtjeva u kojem je apelantica tražila da se utvrdi da je ništavo rješenje O 534/70 naveo da se ne može se tužbenim zahtjevom tražiti da se utvrdi da je sudska odluka ništava. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da čak i ako je bilo nepravilnosti u radu u ostavinskog suda koje je apelantica navodila postojale su mogućnosti u skladu sa članom 255 stav 2 ZPP (član 391 tačka 2. ranije važećeg zakona) za eventualno ponavljanje postupka. Ustavni sud nadalje primjećuje da su se Kantonalni i Općinski sud pozvali na odredbe Zakona o nasljeđivanju (član 142.) u vezi sa dijelom u kojem je apelantica tražila da se ostavina iza umrlog uruči zakonskim nasljednicima te su utvrdili da je protekao rok u kojem je apelantica mogla ovo tražiti. Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji nije ponudila bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.b)Pravo na imovinu
12. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pojam «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01).
13. Ustavni sud ukazuje da pojam «imovina», prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda, podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu ili imovinu za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/02). Dakle, navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred sudovima je bio apelanticin zahtjev da ishodi mogućnost stjecanja prava na nasljeđe, dakle, buduća a ne njezina postojeća «imovina» Stoga, ne može se govoriti ni o «legitimnom očekivanju» kada bi uživala zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nedopuštena, jer je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
c) Ostali navodi
15. Apelantica se, takođe, žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na efikasan pravni lijek, zabranu diskriminacije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 13., 14. i 17. Evropske konvencije. Apelantica se paušalno pozvala na ova prava. S obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je apelacija ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelanticinog prijedloga za donošenje privremene mjere.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović