Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2609/09 (A. A.-H.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2609/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2609/09, rješavajući apelaciju Ammar Al-Hanchi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ammara Al-Hanchi, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine, broj U-342/09 od 23. jula 2009. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Službe za poslove sa strancima, broj UP-1/19.5-07.3-6-

1/09 od 15. jula 2009. godine, u odnosu na član II/3.d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ammara Al-Hanchi, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine, broj U-342/09 od 23. jula 2009. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Službe za poslove sa strancima, broj UP-1/19.5-07.3-6-

1/09 od 15. jula 2009. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ammar Al-Hanchi (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat sa Ilidže, podnio je 17. augusta 2009. godine apelaciju, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj U-34

2/09 od 23. jula 2009. godine i presude Suda BiH, broj U-283/09 od 19. juna 2009. godine. Ustavni sud je na sjednici Vijeća od pet sudija održanoj 16. jula 2009. godine, donio Odluku o dopustivosti broj, AP 1084/09 kojom je odbacio kao nedopuštenu apelaciju apelanta podnesenu između ostalog i protiv presude Suda BiH, broj U-283/08 od 19. juna 2009. godine. Stoga, Ustavni sud će ovom odlukom ispitati navode apelanta u odnosu na presudu Suda BiH, broj U-342/09 od 23. jula 2009. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i svakom drugom organu izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini, da ga protjera iz iz Bosne i Hercegovine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Rješenjem Službe, broj UP-1/19.5-07.3-6-1/09 od 15. jula 2009. godine, produžen je nadzor apelanu, u cilju spriječavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da imenovani predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost Bosne i Hercegovine. Nadalje je utvrđeno da se produženje mjere nadzora određuje za period od 24. jula do 23. augusta 2009. godine, da će izvršenje rješenja provesti službena lica nadležne organizacione jedinice Službe, a da će troškove boravka i smještaja snositi apelant ili Bosna i Hercegovina iz sredstava za posebne namjene Ministarstva Sigurnosti, o čemu će Služba donijeti posebno rješenje, te je određeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da se u apelantovom slučaju nisu izmijenile okolnosti ili razlozi za izmjenu kvalifikacije zbog kojih je rješenjima Službe, od 24. aprila, 14. maja 2009. godine i 15. juna 2009. godine, određeno stavljanje apelanta pod nadzor odnosno produžen nadzor. Nadalje je navedeno da bi neprodužavanje mjere stavljanja pod nadzora bilo u suprotnosti sa članom 99. stav 2. tačka b. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Rješenje je doneseno na osnovu ovlaštenja iz člana 102. stav 4.istog Zakona.

3. Presudom Suda BiH, broj U-342/09 od 23. jula 2009. godine, odbijena je apelantova tužba protiv rješenja Službe, broj UP-1/19.5-07.3-6-1/09 od 15. jula 2009. godine. U obrazloženju je konstatirano da je apelant protiv rješenja Službe blagovremeno podnio žalbu ali da Ministarstvo nije, u smislu člana 101. stav 3. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, u propisanom roku odlučilo o apelantovoj žalbi pa je apelant blagovoremeno u smislu člana 101. stav 4. istog Zakona, tužbom pokrenuo upravni spor. Takođe je navedeno da se postupak stavljanja pod nadzor smatra hitnim i obavezuje Sud BiH da sasluša stranca i donese odluku u roku od tri dana od podnošenja tužbe. U obrazloženju presude suda je dalje navedeno, da je saslušao apelanta 23. jula 2009. godine, u propisanom roku, u prisustvu njegovog punomoćnika te da je apelant ostao kod svih navoda tužbe. Sud je konstatirao da je Služba po službenoj dužnosti u smislu člana 102. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, ispitala da li postoje uvjeti za produženje nadzora, ta je utvrdila da se nisu izmijenile okolnosti ni razlozi utvrđeni u postupku donošenja rješenja Službe od 24. aprila 2009. godine, zbog kojih je apelant i stavljen pod nadzor.

4. Dalje je navedeno da je apelant stavljen pod nadzor i smješten u Imigracioni centar u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja, zbog prijetnje javnom poretku, javnom redu, miru i sigurnosti BIH, u smislu člana 99. stav 2. točka b) citiranog zakona te da je Služba u postupku produženja nadzora nad apelantom pravilno utvrdila da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelant i stavljen pod nadzor. Stoga je sud zaključio da je odluka Službe pravilna budući da u apelantovom slučaju nije došlo do izmijenjenih okolnosti te da su stoga ispunjeni uvjeti za produženje nadzora nad apelantom. Vezano za tužbene navode apelanta da su u postupku stavljanja pod nadzor povrijeđena njegova prava zagarantovana članom II/3.d), e), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. 8. i

13. Evropske konvencije, kao i načela Zakona o upravnom postupku BiH, sud je iste ocijenio neosnovanim, jer nemaju značaja na pravilnost i zakonitost osporenih rješenja, iz istih razloga koje je ovaj sud naveo u presudi, broj: U-204/09 od 20. maja 2009. godine. Zbog toga Sud BiH smatra da u ovoj presudi nije potrebno ponavljati razloge iz navedene presude, jer se odnose na iste prigovore koje je apelant ponovio i u ovoj tužbi. Osim toga navode apelanta da ne predstavlja opasnost po javni poredak, javni red i mir i sigurnost, Sud BiH nije cijenio, jer je zaključio da nemaju značaja za pravilnost osporenog rješenja, i što su ovi prigovori takođe ocjenjeni neosnovanim u naprijed navedenoj odluci ovog suda.

5. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d), e), f) i

m) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije. Vezano za osporene odluke Suda BiH u apelaciji se navodi da su odredbe Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu tako koncipirane da bi se dezavuisalo pravo potencijalnih žalitelja iz člana 13. Evropske konvencije te smatra da ta odluka ne zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije. Apelant takođe navodi da je u rješenju o produženju nadzora proizvoljan zaključak da je «apelant prijetnja nacionalnoj sigurnosti i javnom poretku» i da mu Ministarstvo i Sud BiH nisu dali mogućnost da se očituje i suoči sa dokazima za takvu optužbu, što ukazuje na povredu njegovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz kojih se razloga ne može ni sagledati opravdanost miješanja u pravo na porodični i privatni život. Ističe da je pogrešan i paušalan zaključak Službe i Suda BiH da je strani državljanin, budući da je državljanin Bosne i Hercegovine, zbog čega u konkretnom slučaju nije primjenjiv Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu, te da je trenutno bez identifikacionih dokumenata isključivo zbog nezakonitih radnji nadležnih organa. Povredu člana 5. Evropske konvencije i člana II/3.d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine apelant vidi u tome što u osporenim odlukama nije obrazloženo su navedeni razlozi zašto se drugim mjerama koje mogu imati za posljedicu djelimično ograničavanje njegovih prava (kao što je zabrana napuštanja kuće apelanta, obaveza javljanja nadležnom organu i sl.), ne bi postigla svrha koja se želi postići stavljanjem pod nadzor.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom

Dopustivost prima facie

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

a) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom o produženju stavljanja pod nadzor povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.

9. U konkretnom slučaju, apelant je dakle osoba kojoj je ograničena sloboda kretanja produženjem stavljanja pod nadzor po osnovu odluka Suda BiH i Službe, i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva, u konkretnom slučaju Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

10. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Suda BiH i rješenjem Službe produženo stavljanje apelanta pod nadzor u Imigracionom centru na period od 24. jula do 23. augusta

2009. godine, a na osnovu člana 99. stav 2. tačka b). Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. U obrazloženju osporenih odluka je navedeno da je nakon provedenog postupka, utvrđeno da apelantovo prisustvo i dalje predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti Bosne i Hercegovine. Nadalje iz stanja spisa proizilazi da je u osporenim presudama Sud BiH detaljno razmotrio činjenice konkretnog predmeta te zaključio da je Služba u postupku produženja nadzora nad apelantom donijela pravilnu odluku nalazeći da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelantu produžen nadzor, u smislu člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Osim navedenog iz stanja spisa proizilazi da je apelant, u postupku produženja nadzora, u smislu relevantnih odredbi naprijed navedenog zakona (član 101. stav 4.), saslušan pred sudom 23. jula. 2009. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da apelant nije državljanin Bosne i Hercegovine jer je utvrđeno da apelant nikad nije ni primljen u državljanstvo BiH, te da je apelant stranac koji nezakonito i ilegalno boravi u BIH.

11. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom lišavanju slobode stranca, što je dopušteno članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije. U lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na osnovu odredbe člana 99. stav 1. stav 2. tačka b. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Također, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispoštovana i neophodna proceduralna prava apelanta, jer je rješenje o produženju nadzora nad apelantom, bilo predmet sudskog preispitivanja u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da je produženje nadzora nad apelantom određen u skladu sa standardima sadržanim u članu 5. Evropske konvencije.

12. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Pravo na poštivanje porodičnog života

13. Apelant dalje smatra da mu je osporenim odlukama o produženju stavljanja pod nadzor u Imigracioni centar povrijeđeno pravo na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, koje navode o povredi ovog prava apelant posebno ne obrazlaže.

14. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da osporene odluke, o produženje stavljanja apelanta pod nadzor u Imigracioni centar, nesporno predstavljaju miješanjem javne vlasti u apelantovo pravo na privatni i porodični život. Međutim, Ustavni sud smatra da je miješanje u ovo apalantovo pravo bilo zakonito, jer su osporene odluke zasnovane na relevantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Također, Ustavni sud smatra, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog reda i nacionalne sigurnosti Bosne i Hercegovine s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život, tim prije što se radi o mjeri privremenog karaktera (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-3307/08, dostupna na web stranici Ustavnog suda BiH www.ustavnisud.ba).

15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju na kršenje ustavnih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

c) Ostali navodi

16. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi odluku Doma za ljudska prava BiH, CH/97/45, Odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 18. februara 1998. godine, tačka 62), pa budući da je u predhodnim tačkama ove odluke već zaključio da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, odnosno podnošenja tužbe u upravnom sporu, protiv rješenja Službe o produženje stavljanja apelanta pod nadzor u Imigracioni centar, o kojoj tužbi je odlučivao nadležni sud, koji je u skladu sa relevantnim odredbama domaćeg zakonodavstva razmotrio zakonitost lišavanja slobode apelanta odnosno produženje stavljanja apelanta pod nadzor, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

17. U pogledu navoda koji se odnose na povredu prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ponovo naglašava da je produženje stavljanja apelanta pod nadzor u Imigracionom centru izvršeno na osnovu odluke Službe, odnosno Suda, za koje je u prethodnim tačkama ove odluke već konstatirano da su donesene uz poštivanje proceduralnih zahtijeva i da su zasnovane na relevantnim odredbama Zakonao kretanju i boravku stranaca i azilu i Zakona o upravnim sporovima (vidi tač. 12. i 13. ove Odluke), zbog čega Ustavni sud smatra i ove navode očigledno (prima facie) neosnovanim (vidi Ustavni sud, gore citirana odluka broj AP-3307/08, stav 29.). Dopustivost ratione materiae

18. Apelant se žali da su pobijanim odlukama koje se odnose na njegovo stavljanje pod nadzor i smještanje u Imigracioni centar povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. Ustavni sud podsjeća da stavljanje pod nadzor odnosno produženje stavljanja apelanta pod nadzor u Imigracionom centru iz razloga nacionalne sigurnosti, spada u domen javnog prava svake zemlje, pa proizilazi da član 6 stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968) i Ustavni sud gore citirana odluka broj AP-3307/08, stav 33.). Osim navedenog tvrdnje apelanata da je trenutno bez identifikacionih dokumenata isključivo zbog nezakonitih radnji nadležnih organa ne mogu biti predmet ocjene u konkretnom postupku budući da su predmet ovog apelacionog postupka isključivo odluke donesene u postupku produženja nadzora nad apelantom u Imigracionom centru.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2609/09 (A. A.-H.) | Sudska praksa | Aktio