Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2710/07 (R. S., D. K., N. V. i L. S.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2710/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2710/07, rješavajući apelaciju Ruže Stojanović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ruže Stojanović, Danijele Krnojelac, Nataše Vuković i Ljubiše Simovića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž-06-000 251 od 22. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ruža Stojanović, Danijela Krnojelac, Nataša Vuković i Ljubiša Simović (u daljnem tekstu: apelanti) iz Foče koje zastupa Radoje Grabovčić, advokat iz Foče, podnijeli su 10. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-06-000 251 od 22. augusta 2007. godine. Apelanti su 25. februara 2008. godine dopunili apelaciju i dostavili rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-07-000 973 od 30. januara 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P. 187/05 od 8. maja 2006. godine Opština Foča i Fond stanovanja Republike Srpske, Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), su obavezani da apelantima solidarno isplate na ime naknade štete po osnovu izgubljene zarade, toplog obroka i regresa za godišnji odmor iznose utvrđene kao u izreci presude., sve uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanti pred ovim sudom pokrenuli postupak protiv tuženih 3. novembra 2005. godine, navodeći da su bili zaposlenici Zajednice stanovanja Foča (u daljnjem tekstu: Zajednica stanovanja) koja je na osnovu odredbi Zakona o privatizaciji državnih stanova prestala da postoji. U skladu sa članom 65. navedenog zakona, tuženi su bili dužni da zaključe sporazum kojim bi uredili, način preuzimanja sredstava, prava i obaveza kao i zaposlenih radnika Zajednice stanovanja a po kojoj odredbi zakona tuženi nisu nikad postupili. Stoga apelanti tužbenim zahtjevom traže da im tuženi u skladu sa odredbom člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) nadoknade pričinjenu štetu u vidu izgubljene zarade, toplog obroka i regresa i isplate doprinose iz radnog odnosa u korist Fonda PIO RS-a, budući da im je šteta prouzrokovana njihovom krivicom. Iz dokaza provedenih tokom postupka Osnovni sud je utvrdio da tuženi nisu postupili u skladu sa članom 65. Zakona o privatizaciji državnih stanova i da nisu potpisali sporazuma radi preuzimanja sredstava, prava i obaveza kao i zaposlenih radnika Zajednice stanovanja, pa su takvim svojim ponašanjem prouzrokovali štetu apelantima. Osnovni sud je takođe utvrdio da su apelanti i nakon ukidanja Zajednice stanovanja dolazili na posao u prostorije zajednice, jer se tu nalazila dokumentacija vezana za stambeni fond Opštine Foča, i obzirom da je u međuvremenu počeo otkup stanova, apelanti sud građanima izdavali potvrde neophodne u postupku otkupa stanova sve do polovine 2005. godine, kada je navedenu dokumentaciju preuzela Opština Foča-Odjeljenje za stambene, komunalno-pravne poslove. Kako od oktobra 2003. godine pa nadalje nisu primali plaće niti druga primanja po osnovu radnog odnosa, Osnovni sud je zaključio da su tuženi dužni apelantima solidarno isplatiti naknadu štete kao u izreci presude. Visinu naknade štete koju su tuženi dužni isplatiti apelantima sud je utvrđivao na osnovu nalaza vještaka finansijske struke a u skladu sa čl. 190. i 277. stav 1. ZOO, u vezi sa članom 65. Zakona o privatizaciji državnih stanova.

4. Okružni sud je presudom broj 015-0-Gž-06-000 251 od 22. augusta 2007. godine, djelimično usvojio žalbe tuženih i presudu Osnovnog suda broj P. 187/05 od 8. maja 2006. godine je preinačio tako da je obavezao tužene da apelantima na ime naknade štete po osnovu izgubljene zarade, toplog obroka i regresa za godišnji odmor solidarno isplate iznose utvrđene kao u izreci presude, uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Tačkom 2. ove presude sud je takođe obavezao tužene da solidarno isplatite Fondu PIO RS na ime doprinosa po osnovu izgubljene zarade za svakog apelanta pojedinačno na iznose navedene kao u tački 1. izreke ove presude, u skladu sa odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i odlukama o stopi uplate doprinosa po osnovu penzionog osiguranja.

5. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je taj sud prema stanju spisa utvrdio da su apelanti svoju tužbu podnijeli 3. novembra 2005. godine a da se prema odredbi člana 105. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, broj 38/00), tužba za zaštitu prava radnika može se podnijeti u roku od 1 godine od dana saznanja za povredu prava a najdalje u roku od 3 godine od dana učinjene povrede. Prema tome, po ocjeni drugostepenog suda prvostepeni sud je bio dužan postupiti prema odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i po službenoj dužnosti voditi računa o rokovima na pravo podnošenja tužbe. S tim u vezi, Okružni sud je utvrdio da su apelanti mogli podnijeti tužbu jedino za period od 3. novembra 2004. godine jer od tog datuma do 3. novembra 2005. godine se smatra da je tužba podnesena u skladu sa odredbom člana 105. stav 2. Zakona o radu dok su za period prije 3. novembra 2004. godine apelanti prekuldirani, odnosno. da su izgubili pravo na podnošenje tužbe. Budući da su tuženi u toku prvostepenog postupka isticali prigovor zastare, koji je taj sud odbijao kao neosnovan, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio odredbu člana 105. stav 2. Zakona o radu, pa je rukovodeći nalazom vještaka finansijske struke usvojio tužbeni zahtjev apelanata za period u kome apelanti nisu prekuldirani i ožalbenu presudu je u tom dijelu preinačio.

6. Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda apelanata se odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Okružnog suda. Smatraju da je Okružni sud pogrešno primjenio odredbu člana 105. stav 2. Zakona o radu, jer je utvrdio da su za period od 1. oktobra 2003. godine do 3. novembra 2004. godine u svom pravu na podnošenje tužbe prekuldirani, odnosno da drugostepeni sud nije imao zakonskog osnova da na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanja nastala prije 3. novembra 2004. godine primjeni odredbu člana 105. stav 2. Zakona o radu, već je o tužbi morao odlučivati primjenom odredbi člana 372. ZOO, i s tim u vezi apelanti takođe smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Okružnog suda ni u jednom dijelu ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i koncizne razloge zbog čega je tužbeni zahtjev apelanata djelomično odbijen kao neosnovan. Stoga imajući u vidu stav naveden u tački 10. (ibid., Pronina, stav 4), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su sudovi utvrđivali činjenice i primjenili materijalno pravo, te smatra da su da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U odnosu na navode apelanata kojim se takođe žale da im je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti svoje navode o kršenju ovog prava ne obrazlažu, već svoje navode zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2710/07 (R. S., D. K., N. V. i L. S.) | Sudska praksa | Aktio