Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3246/07 („ZELO“ d.o.o. Visoko)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3246/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-3246/07, rješavajući apelaciju „ZELO“ d.o.o. Visoko , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „ZELO“ d.o.o. Visoko, podnesena protiv presude Kantonalnog-Županijskog suda Mostar, broj 007-0-Pž-06-000 153 od 8. decembra 2006. godine i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj, 070-0-Rev-07-000749 od 25. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „ZELO“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Amra Gurda advokat iz Sarajeva, podnio je 3. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog-Županijskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Pž-06-000 153 od 8. decembra 2006. godine i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-07-

000749 od 25. septembra 2007. godine.

2. Apelant je pokrenuo postupak pred Općinskim sudom Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbom protiv PETROL BH OIL Company d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi ispunjenja predugovora o prodaji nekretnina. Općinski sud je donio presudu broj Ps-902441/05 od 21. jula 2006. godine, kojom je tuženom kao kupcu naloženo da sa apelantom kao prodavcem zaključi Anex Ugovora o prodaji nekretnina, koji je zaključen dana 5. novembra 2003. godine, i to za nekretnine označene kao, k.č. 67/3 Rasovača, voćnjak II klase od 536 m², k.č. 67/4 Rasovača, voćnjak IV klase od 62 m², i k.č. 54/4 Jutača, njiva IV klase od 314 m², sve upisane u K.O. Orahovica, ukupne površine od 912 m², za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 87.552,00 KM i to u roku od 30 dana. Istom presudom je utvrđeno da ukoliko tuženi u navedenom roku ne zaključi Aneks Ugovoru od 5. novembra 2003. godine, ova presuda zamjenjuje taj Aneks, pa je shodno tome tuženi dužan apelantu isplatiti novčani iznos od 87.552,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. novembra 2003. godine.

3. U obrazloženju presude Općinog suda je navedeno da je sud na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su 16. aprila 2003. godine zaključile Predugovor o kupoprodaji nekretnina (u daljnjem tekstu: Predugovor), koji je potpisan od strane zakonskih zastupnika parničnih stranaka i ovjeren važećim pečatom obje stranke, i da potpisi ugovarača nisu ovjereni kod nadležnog suda. Predmet Predugovora je bila kupoprodaja zemljišta površine od cca 5.500 m² po cijeni od 96,00 KM po jednom kvadratnom metru, i da je apelant u cilju izvršenja Predugovorom preuzetih obaveza od ranijeg vlasnika kupio 5.582 m² zemljišta, uz Magistralni put M-17 Sarajevo-Mostar. Općinski sud je takođe utvrdio, da su odredbama Predugova parnične strane jasno definirale predmet budućeg ugovora, da će ukupna površina zemljišta koja se kupuje radi izgradnje benzinske stanice iznositi cca 5.500 m², od čega je tuženi Ugovorom o kupoprodaji nekretnina (u daljnjem tekstu: osnovni Ugovor) koji je zaključen 5. novembra 2003. godine, od apelanta kupio i isplatio mu vrijednost građevinske parcele površine 4.673 m², a da je pri tome u zaleđu sa južne i dijelom sa zapadne strane benzinske pumpe ostalo 912 m² zemljišta, koje nije obuhvaćeno osnovnim ugovorom. S tim u vezi prvostepeni sud je dalje utvrdio da su parnične stranke svoje obaveze iz Predugovora od 16. aprila 2003. godine u pretežnom dijelu izvršile zaključenjem osnovnog Ugovora od 5. novembra 2003. godine i da odredbe Predugovor obavezuje parnične strane u dijelu koji nije izvršen, da zaključe Aneks osnovnom ugovoru, za ostatak zemljišta od 912 m². Ovaj sud je postupajući prema odredbama člana 12. i 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da je postupak odbijanja tuženog da nakon sklapanja Predugovora zaključi ugovor ili Aneks k osnovnom ugovoru o kupoprodaji sporenih parcela površine 912 m², suprotan postignutoj saglasnosti volja ugovornih strana iz člana 1. stav 1. Predugovora od 16. aprila 2003. godine, a što predstavlja kršenje ugovorenih obaveza pa je stoga naložio tuženom kao kupcu, da sa apelantom kao prodavcem zaključi Aneks na osnovni Ugovor od 5. novembra 2003. godine za nekretnine pobliže označene kao u izreci presude.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj: 007-0-Pž-06-000 153 od 8. decembra 2006. godine žalba tuženog izjavljena protiv presude Općinskog suda, broj Ps. 902441/05 od 21. jula 2006. godine je uvažena, osporena presuda je preinačena i tužitelj je odbijen sa tužbenim zahtjevom, kojim je tražio da sud obaveže tuženog kao kupca da sa njim kao prodavcem zaključi Aneks osnovnog ugovora o kupoprodaji nekretnina, koji ugovor je zaključen 5. novembra 2003. godine i to za nekretnine označene kao u izreci presude.

5. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da se sud očitovao na žalbene navode tuženog o povredi odredaba materijalnog prava, ZOO, Zakona o prostornom uređenju i Zakona o cestama i ocijenio isti osnovanim. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud usvajajući tužbeni zahtjev apelanta pogrešno primjenio odredbe navedenih zakona. Naime, Kantonalni sud je na temelju člana 45. ZOO zaključio, da Predugovor koji su parnične stranke zaključile nije pravno valjan i ne proizvodi pravno dejstvo obzirom da potpisi ugovarača nisu ovjereni kod nadležnog suda, tj. da se radi o ništavom pravnom poslu iz koga nisu mogle nastati nikakave pravne posljedice, pa ni obaveza tuženog koja se od njega traži tužbenim zahtjevom apelanta. Takođe, članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti je propisano da ugovor kojim se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, te da ugovori koji budu sačinjeni protivno prednjim odredbama neće proizvoditi pravno dejstvo. Na temelju člana 104. ZOO, drugostepeni sud je utvrdio da kako parnične stranke nisu ništa dale jedna drugoj po osnovu Predugovora, stoga nemaju što ni tražiti ni vraćati, te da su naknadnim zaključivanjem osnovnog Ugovora od 5. novembra 2003. godine kao valjanim pravnim poslom, regulisale svoje odnose i veže ih samo ono što su njime ugovorile. Kako tim ugovorom nisu obuhvaćene tri sporne parcele Kantonalni sud je zaključio da tuženi nema nikakvih obaveza prema apelantu.

6. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda broj 007-0-Pž-06-000 153 od 8. decembra 2006. godine, reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je ocijenio da je odluka drugostepenog suda utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava i da su u obrazloženju te presude dati valjani razlozi o tome zašto je žalba tuženog na prvostepenu presudu osnovana, kao i razlozi zašto drugostepeni sud nalazi da je prvostepeni sud kada je udovoljio tužbenom zahtjevu, svoju odluku utemeljio na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelanta, da su se parnične stranke usmeno dogovorile da će naknadno zaključiti Aneks osnovnom ugovoru, jer se dogovor strana ne može prihvatiti kao obavezujući iz razloga što je Zakonom o prometu nepokretnosti kao lex specialis zakonom propisana obavezna pismena forma Ugovora o prometu nepokretnosti kao i njegova ovjera u nadležnom sudu BiH. Osim toga, odredbom člana 45. ZOO propisano je pored ostalog, da je predugovor takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi glavni ugovor, te da propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora. Prema tome, samo se pismenim predugovorom koji ispunjava uslove iz člana 45. ZOO, ili samim ugovorom o prodaji stvaraju obaveze ispunjenja pravnog posla, za koji je propisana zakonska forma a ne usmeni dogovor. Vrhovni sud je takođe ocijenio kao neosnovanim revizijski prigovor apelanta da je sud Predugovor od 16. aprila 2003. godine trebao cijeniti sa aspekta odredaba člana 749. do člana 762 ZOO, odnosno sa aspekta ugovora o nalogu, jer navedeni članovi tretiraju tu vrstu ugovora, pošto iz samog Predugovora proizilazi da je apelant sebe imenovao za budućeg prodavca koji će od prethodnog vlasnika kupiti nekretnine, a tuženog kao budućeg kupca koji će od apelanta kupiti nekretnine kada ih on prevede na sebe. Posebno je kao neosnovanim sud ocijenio prigovor apelanta da svoju tužbu nije temeljio na „pitanju Predugovora“, jer je ocijenio da iz cijelog stanja spisa slijedi da apelant sve svoje navode i tvrdnje temelji na Predugovoru i s tim u vezi da treba udovoljiti tužbenom zahtjevu, jer sporna parcele površine 912 m² zajedno sa površinom parcele iz osnovnog Ugovora od 5. novembra 2003. godine, čine površinu od od 5.500 m², koja je naznačena u Predugovoru. Iz izloženih razloga Vrhovni sud je zaključio da drugostepeni sud nije pogrešno primjenio materijalno pravo kada je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom i niti je počinio povrede odredaba materijalnog prava na koje se u reviziji poziva, zbog čega je donio odluku kao u izreci presude.

7. U apelaciji apelant opisuje tok postupaka pred drugostepenim i prvostepenim sudom, navodeći da po njegovoj ocjeni drugostepeni sud svoju presudu temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je Kantonalni sud načinio prvenstveno povredu odredaba parničnog postupka, konkretno člana 209. Zakona o parničnom postupku jer je propustio da u smislu člana 221. istog zakona ispita razloge prvostepene presude na temelju kojih je taj sud usvojio njegov tužbeni zahtjev. Takođe ističe da je Kantonalni sud propustio da ispita da li je Općinski sud na utvrđeno činjeničo stanje pravilno primjenio odredbe člana 12. i 17. ZOO, jer je po njegovom mišljenju sve to bilo od uticaja na pravilno i zakonito donošenje odluke. Tvrdi da je nesporno da je između njega i tuženog postojao dogovor o kupovini cijele parcele površine 5.500 m², da se tuženi dogovorio da sa njim da će zaključiti Aneks na osnovni ugovor od 5. novembra 2003. godine, radi kupovine preostalog dijela predmetne parcele površine 912 m². Isto tako navodi da drugostepena presuda sadrži samo puko ponavljanje činjenica utvrđenih tokom prvostepenog postupka i to u dijelu da potpisi stranaka u Predugovoru nisu ovjereni. Smatra da je drugostepeni sud propustio da odredbe Predugovora analizira i ocijeni sa aspekta određenja člana 749 do 762 ZOO, jer iz odredbi Predugovora proizilazi da se isti treba podvesti pod pojam i sadržaj ugovora o nalogu iz člana 749. ZOO, jer se se on kao nalogoprimac obavezao da će za račun tuženog kao nalogodavca poduzeti sve potrebne radnje vezane za izgradnju benzinske pumpe, među kojima je i kupovina zemljišta. Stoga apelant smatra da je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi navoda apelanta kojima se žali da se osporena presuda Kantonalnog suda temelji na nepravilnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi ZOO., Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U odnosu na navode apelanta kojim osporava način na koji je Kanatonalni sud primjenio materijalni zakon, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je sud primjenom relevantnih odredbi ZOO utvrdio, da je osnovana žalba tuženog izjavljena protiv presude Općinskog suda, te je s tim u vezi prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev apelanta odbio. Stoga imajući u vidu stav naveden u tački 10. (ibid., Pronina, stav 4), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenice i primjenio materijalno pravo, te smatra da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3246/07 („ZELO“ d.o.o. Visoko) | Sudska praksa | Aktio