Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-278/07 (Fabrika glinice „BIRAČ“ AD Zvornik)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-278/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 278/07, rješavajući apelaciju Fabrike glinice „BIRAČ“ AD Zvornik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fabrike glinice „BIRAČ“ AD Zvornik podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini, broj 012-0-Gž-06-000617 od 11. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fabrika glinice „BIRAČ“ AD Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa VD generalni direktor, Alnija Brusokiene, podnio je 11. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 012-0-Gž-06-000 617 od 11. decembra 2006. godine. Apelant je 23. maja 2007. godine dopunio apelaciju.
2. Rješenjem apelanta, u konkretnom slučaju, poslodavca, broj 04-230205/01 od 23. februara 2005. godine, radniku B.V. (u daljnjem tekstu: tužitelj) utvrđena je odgovornost i otkazan ugovor o radu zbog toga što je 17. februara 2005. godine počinio težu povredu radne obaveze.
3. Protiv navedene odluke apelanta, broj 04-230205/01 od 23. februara 2005. godine, tužitelj je podnio zahtjev za preispitivanje zakonitosti navedene odluke, ali je njegov zahtjev odlukom apelanta broj 05-010405/01 od 1. aprila 2005. godine, odbijen kao neosnovan.
4. Tužitelj je 12. aprila 2005. godine, podnio tužbu Osnovnom sud u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), radi poništenja odluke apelanta o prestanku radnog odnosa. Rješavajući po tužbi tužitelja Osnovni sud u Zvorniku, donio je presudu broj RS.19/05 od 28. jula 2006. godine, kojom je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se poništi odluka apelanta, broj 05-010405/01 od 1. aprila 2005. godine i broj 04.230205/01 od 23. februara 2005. godine, i da se apelant obaveže da tužitelja vrati na radno mjesto na kome je bio neposredno raspoređen prije donošenja osporenih odluka, kao i da mu prizna sva ostala prava po osnovu rada kao što su lično dohodak, godišnji odmor, plaćeno penzijsko-invalidsko osiguranje, topli obrok i druga prava iz radnog odnosa, kao i da mu plati parnične troškove, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, odbio kao neosnovan.
5. Osnovni sud je obrazložio da apelant u konkretnom slučaju nije povrijedio odredbe Zakona o radu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZR «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/00, 47/02 i 38/03), Kolektivnog ugovora o radu u metalskoj industriji i rudarstvu i Pravilnika o radu kada je tužitelju otkazao ugovor o radu zbog počinjene teže povrede radne dužnosti. Naime, Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka, u kojem je saslušao parnične stranke, svjedoke, te izvršio uvid u materijalne dokaze, utvrdio da je tužitelj 17. februara 2005. godine napao i udario radnika smjenovođu, Z.G., da je bio u vidno alkoholiziranom stanju i bez zaštitne opreme, da se nije odazvao pozivu apelanta da dostavi izjavu u vezi navedenog događaja, a što predstavlja težu povredu radne dužnosti iz člana 91. tač. 6. i 9. ZR i člana 66. stav 2. tač. 6. i 9. Pravilnika o radu. Osnovni sud je, također, istakao da je tužitelju 6. septembra 2004. godine, zbog napuštanja radnog mjesta bez dozvole pretpostavljenog, izrečena mjera upozorenja zbog povrede radne dužnosti kojom je upozoren da u slučaju ponavljanja ovakve ili slične povrede od strane poslodavca može dobiti otkaz ugovora o radu. Osnovni sud je temeljem provedenih dokaza zaključio da apelant nije povredio odredbe ZR, Kolektivnog ugovora o radu u metalskoj industriji i rudarstvu i Pravilnika o radu, kada je tužitelju otkazao ugovor o radu zbog počinjene teže povrede radne dužnosti, jer je pred sudom dokazao da postoje razlozi za otkaz ugovora o radu.
6. Protiv presude Osnovnog suda, broj RS.19/05 od 28. jula 2006. godine, tužitelj je izjavio žalbu Okružnom sudu. Presudom Okružnog suda, broj 012-0-Gž-06-000 617 od 11. decembra 2006. godine, žalba tužitelja je djelimično uvažena, osporena presuda Osnovnog suda preinačena tako što su poništene odluke apelanta broj 05-010405/01 od 1. aprila 2005. godine i broj 04-230205/01 od 23. februara 2005. godine kojima je tužitelju otkazan ugovor o radu, a apelant je obavezan da tužitelja vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije donošenja navedenih odluka, ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da mu za period od prestanka radnog odnosa pa do vraćanja na rad isplati naknadu na ime izgubljenih plata koje bi ostvario po pravu prema Kolektivnom ugovoru, Pravilniku o radu i ugovoru o radu, te da za isti period nadležnom fondu uplati odgovarajuće doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje tužitelja, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na godišnji odmor, topli obrok i druga prava iz radnog odnosa žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu je potvrđena.
7. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada se upustio u utvrđivanje postojanja povrede radne obaveze i odgovornosti tužitelja, umjesto da se ograničio samo na utvrđivanje zakonitosti i ispravnosti provedenog disciplinskog postupka i izrečene disciplinske kazne od strane disciplinskog organa apelanta. Okružni sud je istakao da je za zakonitost i pravilnost utvrđivanja disciplinske odgovornosti radnika zbog teže povrede radne obaveze nužno ostvarivanje, između ostalih i predpostavke propisane članom 115. ZR prema kojoj je poslodavac dužan da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je dostavljeno prije donošenja konačne odluke. Okružni sud je, naveo da je očigledno da je apelant zapostavio svoju dužnost da tužitelju omogući da iznese svoju odbranu, bar na način da mu dostavi poziv prije donošenja odluke o njegovoj odgovornosti. Iz navedenog načina pozivanja tužitelja, proizilazi zaključak da je apelant prejudicirao svoju odluku da tužitelju otkaže ugovor o radu, paušalnim nalaženjem njegove disciplinske odgovornosti za takvu odluku. Okružni sud je naveo da su nepravilnosti i propusti apelanta koji su zastupljeni u postupku utvrđivanja disciplinske odgovornosti tužitelja bez sumnje imali za posljedicu nezakonitost i nepravilnost spornih odluka apelanta na osnovu kojih je tužitelju otkazan ugovor o radu, a što tužbeni zahtjev tužitelja čini osnovanim. Zbog ovakav pogrešanog pristupa prvostepenog suda u rješavanju ove pravne stvari, kao i ocjene samog sadržaja materijalnih dokaza koje je prvostepeni sud izveo, Okružni sud je našao osnov za preinačenje prvostepene odluke primjenom relevantnih odredbi člana 229. stav 1. tač.1 i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09). Ocjenjujući da su osporne odluke apelanta nezakonite, Okružni sud je utvrdio i obavezu apelanta da tužitelju, u skladu sa odredbama člana 117.ZR, uplati i doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na priznanje prava na godišnji odmor, topli obrok i druga prava iz radnog odnosa, žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i provostepena presuda potvrđena budući da su navedena prava po svom karakteru akcesorne prirode. Što se tiče potraživanja „drugih prava iz radnog odnosa“ sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja, neosnovan zbog neodređenosti u naznačenju konkretnih prava iz radnog odnosa.
8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na navode apelanta o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, i bitnim povredama odredaba parničnog postupka. U tom smislu navodi da je pogrešan stav Okružnog suda da je u konkretnom slučaju bilo potrebno provoditi disciplinski postupak protiv tužitelja radi utvrđivanja disciplinske odgovornosti, a nakon toga izreći disciplinsku mjeru primjenom člana 91. stav 3. ZR. Pored toga, apelant navodi da je Okružni sud povrijedio odredbe člana 91. tač. 6. i 9. stav 3. ZR, te član 66. stav 2. tač. 6. i 9. i član 68. Pravilnika o radu. Apelant, ističe da je tužitelju je zbog ranije počinjenih povreda radnih obaveza, 6. septembra 2004. godine izrečena mjeru upozorenja, kojom je tužitelj upozoren na štetnu posljedicu u slučaju povrata, t.j. da u periodu kušnje ne učini nove teže povrede radnih obaveza. Međutim, tužitelj je svojom krivicom 17. februara 2005. godine, učinio novu težu povredu radnih obaveza, te na taj način aktivirao raniju izrečenu mjeru upozorenja, a za ovakav slučaj prema odredbama ZR, ne provodi se disciplinski postupak. Nadalje, apelant navodi da je Okružni sud odluku donio na sjednici vijeća od 11. decembra 2006. godine, bez održavanja rasprave, te da je na taj način učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Okružnog suda prekršeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog navodno, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, i bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud, zapaža da je Okružni sud detaljno obrazložio zašto je našao osnov za preinačenje odluke prvostepenog suda, primjenom relevantnih odredbi člana 229. stav 1. tač.1 i 2. ZPP. Naime, Okružni sud je utvrdio da se prvostepeni sud upustio u utvrđivanje postojanja povrede radne obaveze i odgovornosti tužitelja, umjesto da se ograničio samo na utvrđivanje zakonitosti i ispravnosti provedenog disciplinskog postupka i izrečene disciplinske kazne od strane disciplinskog organa apelanta. Okružni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant u postupku utvrđivanja disciplinske odgovornosti tužitelja propustio da u u smislu odredbi člana 115. ZR. tužitelju omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, a što je bilo veoma bitno radi utvrđivanja disciplinske odgovornosti tužitelja. Nadalje, Okružni sud je ocijenio da je zbog ovakvog pogrešanog pristupa prvostepenog suda, kao i zbog pogrešne ocjene materijalnih dokaza koji se tiču samog disciplinskog postupka protiv tužitelja pred disciplinskim organima apelanta, prvostepena presuda nezakonita i nepravilna. Vezano za navode apelanta da je Okružni sud odluku donio na sjednici vijeća, bez održavanja rasprave, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud o žalbi odlučio na sjednici vijeća u skladu sa relevantnim odredbama člana 217. ZPP-a, a što nije dovelo u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje budući je učestvovao i bio saslušan u pravostepenom postupku.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa u obrazloženjima osporenih odluka što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-157/06 od 19. aprila 2007. godine). Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović