Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-39/07 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o radu
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-39/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-39/07, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-
000421 od 17. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Gračanici broj P-41/05 od 20. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 29. decembra 2006. godine (registrovana u upisniku za 2007. godinu) apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000421 od 17. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Gračanici ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-41/05 od 20. januara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-41/05 od 20. januara 2006. godine usvojen je tužbeni zahtjev J. H. (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelant - drugotuženi obavezan da tužitelju, na ime otpremnine zbog neskrivljenog prestanka radnog odnosa, isplati iznos od 5.211,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. jula 2003. godine, pa do konačne isplate. Tužitelju su, također, dosuđeni i troškovi postupka u iznosu od 948,70 KM sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. I konačno, tužba tužitelja u odnosu na prvotuženog - Općinski sud za prekršaje Doboj Istok u Klokotnici - je odbijena.
3. Iz dokumentacije spisa proizilazi da je tužitelj bio imenovan na dužnosti Predsjednika Općinskog suda za prekršaj Doboj –Istok i da mu je 14. oktobra 2002. godine istekao mandat predsjednika. Kako tužitelj na ponovni izbor nije ni konkurisao, rješenjem broj Su-171/02 od 5. novembra 2002. godine stavljen je na raspolaganje za vrijeme od šest mjeseci i to počev od 15. oktobra 2002. godine do 15. aprila 2003. godine, od kojeg dana mu je počeo teći otkazni rok u trajanju od tri mjeseca. Nakon isteka otkaznog roka, tužitelju je rješenjem Općinskog suda za prekršaj Doboj – Istok, broj Su- 55/03 od 11. aprila 2003. godine prestao radni odnos sa danom 15. jula 2003. godine, ali mu prilikom prestanka radnog odnosa nije isplaćena otpremnina.
4. Prvostepeni sud je utvrdio da se, u konkretnom slučaju, u pogledu radno-pravnog statusa tužitelja kao i pravu na isplatu otpremnine, radi o službeniku sa posebnim ovlaštenjima kojeg, u skladu sa članom 47. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 13/98; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima FBiH), postavlja i smjenjuje rukovoditelj organa uprave odnosno službe za upravu, a na mandatni period od četiri godine. Međutim, pošto tužitelj nije raspoređen odnosno postavljen na isto odnosno drugo radno mjesto u organima uprave, kako nalažu zakonske odredbe, to tužitelju kao službeniku pripadaju prava iz radnog odnosa u skladu sa odredbama navedenog zakona kojim su utvrđena prava i dužnosti službenika na raspolaganju. Mada Zakonom o radnim odnosima FBiH nije regulisano pitanje otpremnine prilikom prestanka radnog odnosa nakon vremena provedenog na raspolaganju, član 7. navedenog zakona propisuje da se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koja nisu uređena ovim zakonom primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Kako, dakle, navedeni zakon upućuje na primjenu opštih odredbi Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o radu FBiH), to tužitelju u skladu sa odredbama tog zakona i članom 39. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 23/00: u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) pripada pravo na otpremninu, zaključio je Općinski sud. Pripadajuća otpremnina iznosi najmanje tri plaće ostvarene u mjesecu koji je prethodio otkazu iz radnog odnosa, jer je tužitelju služba prestala bez njegove krivice, a nakon isteka statusa službenika na raspolaganju i otkaznog roka. Općinski sud je utvrdio da je poslednji lični dohodak tužitelja iznosio 1.737,00 KM, pa je zaključio da je tužbeni zahtjev od 5.211,00 KM ispravno i precizno postavljen, tako da je sud u naznačenom iznosu i usvojio tužbeni zahtjev.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000421 od 17. oktobra 2006. godine, koju je apelant primio 7. novembra 2006. godine, žalba apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda u stavu prvom izreke preinačena u odluci o zakonskoj zateznoj kamati, tako da zakonska zatezna kamata umjesto od 16. jula 2003. godine počinje teći od 4. marta 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe.
6. Kantonalni sud je utvrdio da tužitelj nije ima status službenika sa posebnim ovlaštenjima, kako je naveo prvostepeni sud, nego status rukovoditelja organa, ali ta pogrešna ocjena radno-pravnog statusa tužitelja od strane prvostepenog suda nije od uticaja na pravilnost odluke. Shodno navedenom, Kantonalni sud smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primjeniti odredbe čl. 112-120 Zakona o radnim odnosima, kojim je regulisano tzv. stavljanje na raspolaganje službenika, a ne član 47. istog zakona. Nadalje, odredba člana 120. navedenog zakona po sadržini odgovara odredbi člana 35 Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona («Službene novine TK», broj 14/01). Osim toga, član 10. stav 1. tačka 10. Uredbe o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknada i drugiih materijalnih prava službenika i namještenika u urganima uprave («Službene novine TK», broj 6/02: u daljnjem tekstu. Uredba), upućuju na primjenu opštih propisa o radu i kolektivnih ugovora.
7. Dakle, Kantonalni sud je prihvatio činjenične navode predmeta onako kako ih je utvrdio Općinski sud, ali je u pogledu pravnog obrazloženja radno-pravnog statusa tužitelja i pravnih posledica prestanka radnog odnosa, kao i prava na otpremninu, primjenio pravne propise na način kako je izneseno u tač. 5. i 6. ove odluke. Kantonalni sud je, prihvatajući pravni stav prvostepenog suda o pravnoj osnovanosti zahtjeva za isplatu otpremnine, utvrdio da tužitelju, u skladu sa odredbama Zakona o radnim odnosima FBiH i članom 39. Kolektivnog ugovora, pripada pravo na otpremninu. I konačno, Kantonalni sud je zaključio da tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, a u pogledu zateznih kamata je odlučio da je iste valjalo računati počev od 4. marta 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe, a ne od 16. jula 2003. godine, kao poslednjeg dana rada apelanta u organima uprave, kako je to učinio prvostepeni sud.
8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povređeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova. Apelant smatra da se poslovi Predsjednika Općinskog suda za prekršaje ni u kom slučaju ne mogu smatrati poslovima službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: FBiH), te da se iz tih razloga tužitelj, koji je do prestanka radnog odnosa ostvarivao prava koja proizilaze iz takvog statusa, ne može smatrati službenikom sa posebnim ovlaštenjima iz odredbi člana 47. navedenog zakona. Odredbama čl. 121 do 129. Zakona o radnim odnosima FBiH - a koji se primjenjuje na službenike sa posebnim ovlaštenjima - uopšte nije predviđena mogućnost prestanka radnog odnosa zbog isteka trajanja mandata, niti mogućnost isplate otpremnine iz navedenog razloga. Isto tako, navodi dalje apelant, odredbom člana 120. navedenog zakona je utvrđeno da se odredbe ovog zakona o stavljanju službenika na raspolaganje primjenjuju i na rukovoditelja organa uprave, iz čega proizilazi jasna razlika između rukovoditelja organa uprave i službenika sa posebnim ovlaštenjima iz člana 47. Zakona o radnim odnosima FBiH. Apelant je naveo da je, osim navedenih razloga, apelacija neosnovana jer je prigovor apelanta rukovoditelju organa na rješenje o prestanku radnog odnosa neblagovremeno podnešen. Iz navedenih razloga, apelant je predlažio da se apelacija usvoji, ukinu osporene sudske odluke i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje, odnosno da Ustavni sud BiH odluči o meritumu ovog predmeta.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Ustavnog suda, nije zadatak ovog sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove navedene u tački 12. ove odluke, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović