Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-422/07 (R. A.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-422/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 422/07, rješavajući apelaciju Rasima Ahmetovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Ahmetovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1225/05 od 2. novembra 2006. godine u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Ahmetovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1225/05 od 2. novembra 2006. godine u dijelu kojim je dio tužbenog zahtjeva odbačen kao neblagovremen, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Rasim Ahmetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, podnio je 25. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1225/05 od 2. novembra 2006. godine.

2. Apelant je, 5. aprila 2000. godine, podnio tužbu Općinskom sudu u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Općine Jablanica (u daljnjem tekstu: tužena), radi poništenja rješenja broj: 01/1-023-267/99 od 19. marta 1999. godine kojim je apelant kao uposlenik tužene smjenjen sa radnog mjesta inspektora za ugostiteljstvo i turizam. Također, apelant je tražio da se poništi i rješenje tužene broj: 01/1-023-268/99 od 19. marta 1999. godine kojim je raspoređen na radno mjesto samostalnog referenta za plan analizu i statistiku u Sekreterijatu tužene i rješenja broj: 01/1-023-268-

1/99 od 6. aprila 1999. godine kojim je odbijen prigovor apelanta izjavljen protiv navedenog rješenja. S tim u vezi, apelant je postavio i zahtjev da sud tuženu obaveže da mu na ime naknade štete, koja se sastoji u razlici isplaćene plate i plate koju bi primio da je radio na poslovima inspektota za period od 19. marta 1999. godine do 15. aprila 2004. godine, isplati iznos od 11.906,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Općinski sud je, presudom broj P-351/04 od 26. novembra 2004. godine, dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio poništenje rješenja tužene broj: 01/1-023-267/99 od 19. marta 1999. godine i rješenja broj: 01/1-023-267-1/99 od 6. aprila 1999. godine, odbacio kao neblagovremen. Dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio poništenje rješenja broj: 01/1-023-268/99 od 19. marta 1999. godine i broj: 01/1-023-268-1/99 od 6. aprila 1999. godine, te naknadu štete u iznosu od 11.906,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, sud je usvojio u cijelosti.

4. Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je, presudom broj GŽ-194/05 od 25. avgusta 2005. godine, uvažio žalbu tužene, te preinačio prvostepenu presudu tako što je i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio poništenje rješenja broj: 01/1-023-268/99 od 19. marta 1999. godine i broj: 01/1-023-268-1/99 od 6. aprila 1999. godine odbacio kao neblagovremen, a dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 11.906,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, sud je odbio u cijelosti kao neosnovan. Naime, utvrđujući da se u konkretnom slučaju radi o zaštiti pravima iz radnog odnosa apelanta kao radnika organa uprave, Kantonalni sud je, zaključio da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pri ocijeni blagovremenosti tužbenog zahtjeva koji se odosi na poništenje navedenih rješenja, trebao prmjeniti rok propisan članom 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98, u daljnjem tekstu: Zakona o radnim odnosima i plaćama), kao lex specialis, a ne rok iz člana 106 Zakona o radu. Također, Kantonali sud je ukazao da se navedeni zakon primjenjuje shodno članu 1. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave HNŽ („Službene novine HNŽ“ broj 8/99). S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da je članom 137 Zakona o radnim odnosima i plaćama propisano da „protiv rješenja rukovoditelja organa uprave odnosno službe za upravu, donesenog po prigovoru, službenik ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih organa u roku od 30 dana od dana prijema rješenja donesenog po prigovoru“. Nadalje, utvrđujući da iz dokumentacije predmeta prvostepenog suda proizlazi da je apelant rješenje tužene broj: 01/1-023-268-1/99 od 6. aprila 1999. godine kojim je odbijen njegov prigovor na rješenje broj 01/1-023-268/99 od 19. marta 1999. godine dobio 9. aprila 1999. godine, a da je tužbu sudu podnio radi poništenja tog rješenja, 5. aprila 2000. godine, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije postavio tužbeni zahtjev radi poništenja navedenih rješenja u roku propisanom članom 137 Zakona o radnim odnosima i plaćama. Stoga, Kantonalni sud je u skladu sa odredbom čl. 68. i 72. stav 2. ZPP-a prvostepenu presudu u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva preinačio i isti odbacio kao neblagovremen. Nadalje, utvrđujući da apelant u postupku nije dokazao da su predmetna rješenja nezakonita, a budući da je apelant svoj zahtjev za naknadu štete temeljio na tim rješenjima, Kantonalni sud je, primjenom odredbe člana 154. ZOO, u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Vrhovni sud je, presudom broj Rev-613/04 od 22. novembra 2005. godine odbio reviziju apelanta kao neosnovanu. Vrhovni sud je utvrdio da je drugostepeni sud osporenu odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava, kada je cijeneći rok propisan članom 137 Zakona o radnim odnosima i plaćama, utvrdio da je tužba podnijeta po proteku zakonom propisanog roka. S tim u vezi, Vrhovnio sud je ponovio razloge iz drugostepene presude, navodeći da iste u potpunosti, kao valjane, prihvata i taj sud. Stoga je, Vrhovni sud utvrđujući da apelantovi razlozi revizije u pogledu primjene materijalnog prava i povrede postupka ne stoje, u skladu sa članom 248 ZPP-a odbio reviziju kao neosnovanu.

6. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđena prava zaštićena članom II/3.b), e.), i članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i prava zaštićena članovima 3, 6, 7, 13, 14, i17 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelntovi navoda o povredi ovih prava se, u suštini zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, apelant je naveo hronologiju događanja oko njegove smjene sa radnog mjesta inspektora za ugostiteljstvo i turizam na radno mjesto samostalnog referenta za plan analizu i statistiku. S tim u vezi, apelant je elaborirao odredbe Zakona o radu i njegove izmjene navodeći kome se sve obraćao radi zaštite svojih prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu; Dopustivost prima facie

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

9. Ustavni sud primjećuje da se apelant, u suštini, žali na povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud primjećuje da je predmet ipitivanja dio zahtjeva apelanta kojim je zahtjevao naknadu štete u iznosu od 11.906,00 KM, a što predstavlja razliku zbog manje primljene plaće za period od 19. marta 1999. godine do 15. aprila 2004. godine, a koji je pravosnažno odbijen. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazlažući odluku dali jasne razloge zbog kojih je ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen. Naime, iz obrazloženja odluka proizlazi da rješenja tužene čije poništenje je apelant tražio nisu poništena jer apelant u postupku nije dokazao da je tužena odgovorna zbog donošenja nezakonita rješenja o njegovoj smjeni sa radnog mjesta inspektora na radno mjesto referenta. Dakle, budući da u postupku rješenja tužene nisu poništena, sudovi su jasno istakli da apelantu u smislu odredbe člana 154.ZOO ne pripada ni pravo na naknadu štete. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Osim toga, apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od procesnih garancija u prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka.

12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Ostali navodi

13. U odnosu na tvrdnju o navodnom kršenju ostalih prava na koja se apelant poziva, Ustavni sud primjećuje da apelant samo paušalno navodi da su mu povrijeđena navedena prava, jer u vezi sa svojim tvrdnjama nije dao bilo kakve argumente ili dostavio bilo kakve dokaze koji bi mogli, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovih prava. Budući da apelant nije učinio vjerovatnim da je povreda ovih prava moguća, Ustavni sud iste neće ispitivati.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Neiscrpljivanje pravnih lijekova

15. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dio tužbenog zahtjeva apelanta, kojim je tražio poništenje rješenja o rasporedu na radno mjesto referenta plana i analize i rješenja kojim je odbijen apelantov prigovor na to rješenje, odbacili kao neblagovremen, jer je postavljen van roka propisanog članom 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva, apelant shodno odredbi člana 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama, propustio rok za postavljanje tužbenog zahtjeva u tom dijelu. Dakle, sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva koji se odnosio na poništenje navedenih rješenja već je tužbeni zahtjev u odnosu odbacio iz formalnih razloga, s obzirom da nije postavljen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno postaviti tužbeni zahtjev ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije u ovom dijelu nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremeno postavljenim tužbenim zahtjeom u dijelu u kojim je tražio poništenje rješenja o rasporedu na radno mjesto referenta plana i analize i rješenja kojim je odbijen apelantov prigovor na to rješenje, nije efektivno iscrpio sve pravne lijekove moguće po zakonu, pa se apelacija u ovom dijelu ne može razmatrati.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-422/07 (R. A.) | Sudska praksa | Aktio