Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-749/07 (J. P., S. K. i A. D.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-749/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu brojAP 749/07, rješavajući apelaciju Jove Prpe, Save Kukrike i Anđe Daničić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Prpe, Save Kukrike i Anđe Daničić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-1324/06 od 12. decembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-804/97 od 10. jula 2006. godine , zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovo Prpa, Savo Kukrika i Anđa Daničić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 5. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1324/06 od 12. decembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-804/97 od 10. jula 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-804/97 od 10. jula 2006. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-1324/06 od 12. decembra 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da ih tuženi „Vodovod“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) uznemirava u mirnom korištenju porodičnih kuća i zemljišta parcela na kojima se nalaze porodične kuće apelanata i to k.č. br. 2377 i k.č. br. 2378 K.O. Rebrovac, ispuštanjem vode iz rezervoara zapremine 2.000 mna navedene parcele, koji je izgrađen iznad parcela na kojima se nalaze porodične kuće apelanata, u naselju Starčevica – Banja Luka, te da se zabrani tuženom da ubuduće na ovakav ili sličan način neuznemirava apelante u korištenju zemljišta navedenih parcela i njihovih porodičnih kuća, pod prijetnjom zakonskih posljedica. Prvostepenom presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju prvostepene presude, sud je između ostalog naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da među strankama nije sporno da se rezervoar tužene za snabdjevanje vodom stanovišta naselja Starčevica, nalazi na nekretnini iznad porodičnih kuća apelanata, te da je na rezervoaru i to na sigurnosnim ventilima kojim se obezbjeđuje voda, postojao kvar usljed kojeg su iz rezervoara isticale neznatne količine vode. Također, među strankama nije sporno da je zbog navedenog kvara prvoapelntu pričinjena šteta na zemljištu gdje se nalazi njegova porodična kuća, te da je stoga tuženi po osnovu zaključen sporazum o vansudskom poravnanju u predmetu tog suda P-538/95 isplatio prvoapelantu 4.500 KM na ime naknade štete. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je na sporne okolnosti čina smetanja, odnosno utvrđenja da li su od strane tuženog učinjene radnje koje su zaista dovele do neosnovanog uznemiravanja apelanata u posjedu njihovih nekretnina, proveo dokaz saslušanja svjedoka D.K., M.P., D.R. i V.L. Naime, na osnovu iskaza navedenih svjedoka sud je utvrdio da do ispuštanja vode iz bazena dolazi kad tuženi u toku godine puni rezervoar ili kada vrši pranje rezervoara, te da se radi o malim količinama vode, koje po mišljenju svjedoka ne mogu izazvati nikakvu štetu, jer se ta voda ispušta kontinuirano. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je naročito cijenio iskaze saslušanih svjedoka D.R., komunalnog inspektora i V.L. vodoprivrednog inspektora. Naime, sud je naveo da su oba svjedoka svojim iskazima saglasno potvrdili činjenicu da je na rezervoaru i to na sigurnosnim ventilima postojao kvar, te da je isti otklonjen 2001. godine jer je u rezervoar ugrađena mjerno-regulaciona oprema, na koji način je obezbjeđena sigurnost i zaštićenost rezervoara, te je onemogućeno daljnje isticanje vode iz istog. Također, sud je naveo da su ovi svjedoci na licu mjesta proveli analizu vode na prisutnost hlora. Naime, analizu vode su izvršili prvo u rezervoaru i utvrdili prisutnost hlora od 04 mg po litru, a potom u šahtu koji se nalazio na parceli prvoapelanta i potoku koji je proticao preko parcele prvoapelnta gdje nije utvrđeno prisustvo hlora. S obzirom na navedeno Osnovni sud je zaključio da voda iz rezervoara nije isticala na parcele na kojima su se nalazile porodične kuće apelanata, jer provedenom analizom nije utvrđeno prisustvo hlora u vodi potoka ni u šahtu.
3. Nadalje, Osnovni sud je uvidom u Z.K. izvadak broj 31 k.o. Rebrovac, utvrdio da je isključivi vlasnik predmetnih parcela prvoapelant i to sa 1/1 dijela. Osnovni sud je također naveo da ostali apelanti pa čak ni njihove kuće nisu upisani u navedenom izvadku, dok punomoćnik apelanata u toku postupka nije predlagao niti izvodio dokaze u cilju dokazivanja vlasništva svih apelanata na predmetnim nekretninama.
4. Cijeneći provedene dokaze, Osnovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali vlasništvo na predmetnim nekretninama, shodno odredbi člana 42. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ( „Službeni glasnik RS“ broj 38/03, u daljnjem tekstu: ZOSPO). Također, Osnovni sud je zaključio da apelanti nisu u smislu odredbe člana 42. stav 1. ZOSPO dokazali ni čin smetanja, odnosno da je tuženi poduzimao radnje koje su dovele do neosnovanog uznemiravanja tužitelja u korištenju njihovih porodičnih kuća i zemljišnih parcela na kojima se nalaze kuće. Stoga, Osnovni sud je, pozivajući se na načelo tereta dokazivanja iz člana 7, a u vezi sa čl.123 i 126. ZPP-a, zaključio da apelanti nisu dokazali svoje navode iz tužbe, niti su sudu ponudili bilo kakve druge dokaze koji bi ukazivali na osnovanost tužbenog zahtjeva.
5. Okružni sud je žalbu apelanata izjavljenu protiv prvostepene presude odbio kao neosnovanu. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbu člana 42. stav 1. ZOSPO kojom je propisano „da ako treća osoba neosnovano uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik odnosno pretpostavljeni vlasnik može tužbom zahtjevati da to uznemiravanje prestane“. Naime, utvrđujući da su apelanti svoj tužbeni zahtjev temeljili na tvrdnji da tuženi ispuštanjem vode iz rezervoara, plavi njihove parcele koje se nalaze u neposrednoj blizini rezervoara, te da su zbog toga oni spriječeni da iste koriste, Okružni sud je zaključio da iz spisa prvostepenog suda proizlazi da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da apelanti nisu u skladu sa odredbom člana 42. stav 1. ZOSPO dokazali sam čin uznemiravanja u mirnom korištenju njihovih porodičnih kuća, kao ni vlasništvo na parcelama čiju zaštitu traže. Naime, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka i pravilne ocjene izvedenih dokaza za svoju odluku dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama pa ih kao takve u cijelosti prihvata i taj sud.
6. Apelanti smatraju da im je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u tome što smatraju da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, jer su po njihovom mišljenju provedene dokaze pogrešno i „pristrasno“ cijenili. S tim u vezi apelanti navode da sudovi nisu cijenili činjenicu da je u predmetu P-538/95 prvoapelant sa tuženim zaključio sudsko poravnanje i da je tuženi istom isplatio naknadu štete jer je priznao da je ispuštao hlorisanu vodu na zemljišne parcele apelanata. Stoga, apelanti smatraju da je zaključak redovnih sudova o odlučnim činjenicama nepravilan i nezakonit, a što je po njihovom mišljenju imalo za posljedicu da su sudovi pogrešno primjenili člana 42. ZOSPO. S obzirom da „tuženi i dalje nesmetano izliva hlorisanu vodu preko zemljišnih parcela, te su te parcele neupotrebljive“, apelanti predlažu da Ustavni sud ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak. Povredu prava na imovinu apelanti nisu posebno obrazložili.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezisa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnihprava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Ustavni sud posebno naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04od 22. aprila 2005. godine).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku, polazeći od činjenice da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, te primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 7. u vezi sa članom 123.i 126. ZPP-a, utvrdili da apelanti nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanata, uključujući i sva pitanja koja su apelanti ponovo postavili u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore, pozivajući se na relevantne odredbe ZOSPO i ZPP-a, dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelanti osim istovjetnih navoda koje su isticali tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 9. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelanti također smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, opravdati navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović