Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-961/07 (V. B.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
- Stanovi JNA
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 1
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-961/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 961/07, rješavajući apelaciju Vojislava Batinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vojislava Batinića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-2533/05 od 31. januara 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-19739/05 od 26. oktobra 2005. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-
3972/98 od 15. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vojislav Batinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Hasan Muminivić i Amir Šapčanin, advokati iz Sarajeva, podnio je 30. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-2533/05 od 31. januara 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-19739/05 od 26. oktobra 2005. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) broj 23/1-372-3972/98 od 15. septembra 2005. godine,
2. Rješenjem Uprave za stambena pitanja broj 23/1-372-3972/98 od 12. decembra 2001. godine i to tačkom I dispozitiva rješenja, odbijen je zahtjev apelanta za povrat stanarskog prava na stanu u Sarajevu, u ulici Dajanli Ibrahimbega broj 14/7. Tačkom II dispozitiva rješenja odlučeno je da će odluku o daljnjem raspolaganju predmetnim stanom donijeti Federalno Ministarstvo odbrane.
3. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-1044/02 od 2. jula 2002. godine, poništena je tačka I dispozitiva rješenja Uprave za stambena pitanja od 12. decembra 2001. godine, te je riješeno da se odbija zahtjev apelanta za povrat u posjed predmetnog stana kao neosnovan. U preostalom dijelu, prvostepeno rješenje je ostalo neizmjenjeno. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu.
4. Presudom Kantonalnog suda broj U-563/02 od 13. juna 2003. godine uvažena je apelantova tužba, osporeno rješenje je poništeno, a prvostepeno rješenje oglašeno ništavim, te je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Kantonalni sud je dao uputu da se u konkretnom slučaju potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje, te da se na isto primjene relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Također, Kantonalni sud je dao uputu da se utvrdi da li je predmetni stan 30. aprila 1991. godine bio apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Rješenjem Uprave za stambena pitanja broj 23/1-372-3972/98 od 15. septembra 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-19739/05 od 26. oktobra 2005. godine, odbijen je zahtjev apelanta za povrat u posjed predmetnog stana kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Uprava za stambena pitanja je navela da je na osnovu provedenih dokaza u postupku nesporno utvrđeno da je apelant, nakon 19. maja 1992. godine, ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, odnosno u Vojsci Jugoslavije. Također, navedeno je da je uvidom u rješenje V. P. 3233 Beograd Int. broj 65-496 od 6. novembra 2001. godine utvrđeno da je apelant u službi civilnog lica postavljen na radno mjesto nastavnika u Vojnoj pošti 3233 Beograd, te da navedenu činjenicu apelant nije ni činio spornom.
6. Pored navedenog Uprava za stambena pitanja je navela da je Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica svojom odlukom broj 514-1635-1/1 od 8. oktobra 2002. godine, odbacila apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana zbog nenadležnosti za odlučivanje, jer je u postupku utvrdila da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine. Također, navedeno je da je apelantov zahtjev za ponovno razmatranje odluke od 8. oktobra 2002. godine, Komisija svojom odlukom od 4. juna 2003. godine odbila kao neosnovan. U obrazloženju navedene odluke, Komisija je zaključila da prigovor apelanta da je ostao u službi Vojske Jugoslavije kao civilno lice nema uticaj na odluku Komisije, s obzirom da se odredba člana 3. stav 3. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, odnosi i na vojna i na civilna lica koja su ostala u službi oružanih snaga drugih država poslije 14. decembra 1995. godine.
7. Nadalje, Uprava za stambena pitanja je navela da je odredbom člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ broj 29/03), izmijenjen član 3a. Zakona o prestanku primjene, te istim propisano „da stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji FBiH, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine“. S obzirom na navedeno, Uprava je zaključila da apelantu ne pripada pravo na povrat u posjed predmetnog stana jer je u toku postupka nesporno utvrđeno da je nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, te da mu nije u smislu odredbe člana 3a Zakona o prestanku primjene, prije 14. decembra 2005. godine odobren boravak u statusu izbjeglice u nekoj od zemalja van bivše SFRJ.
8. U obrazloženju drugostepenog rješenja, Ministarstvo je navelo da iz dokumentacije spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o stanu na kome pravo raspolaganja ima Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: FMO), te da je apelant i nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi Vojske Jugoslavije. Također, Ministarstvo je navelo da iz akta Ministarstva odbrane RS broj: 8-03-37-140/04 od 3. marta 2005. godine proizlazi da je apelant riješio svoje stambeno pitanje u Beogradu iz stambenog fonda Vojske Srbije i Crne Gore. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito, jer je po mišljenju Ministarstva utemeljeno na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene. S tim u vezi, Ministarstvo je navelo, da je odredba člana 3a. Zakona o prestanku primjene bila predmetom ispitivanja od strane Ustavnog suda u predmetu broj U-83/03, kojom prilikom je Ustavni sud zaključio da je navedena odredba u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Presudom Kantonalnog suda broj U-2533/05 od 31. januara 2007. godine, odbijena je apelantova tužba kao neosnovana. Kantonalni sud je zaključio da su u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja, organi uprave pravilno utvrdili činjenicu da apelant kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, nije stekao status izbjeglice ili raseljenog lica u smislu odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene, jer je nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi oružanih snaga van teritorije Bosne i Hercegovine.Također, Kantonalni sud je naveo da ni činjenica da je apelant, eventualno, zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana ne daje mu pravo na povrat stana, s obzirom da je nesporno utvrđeno da je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine. Naime, Kantonalni sud je naveo da bi se u takvoj situaciji na apelanta mogla primjeniti odredba člana 39.e) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a kojom je propisano da „nosilac stanarskog prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. navedenog zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stranarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu u skladu sa članom 18. navedenog zakona umanjenu za amortizaciju“.
10. Dakle, polazeći od nesporno utvrđene činjenice da je apelant, nakon 19. maja 1992. godine, ostao u službi u oružanim snagama Vojske Jugoslavije, Kantonalni sud je zaključio da su organi uprave donijeli pravilnu i zakonitu odluku kada su u skladu sa odredbom člana 3a Zakona o prestanku primjene, odbili apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom koje štiti član 8. Evropske konvencije, kao ni do povrede njegovog prava na imovinu koje štiti član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kantonalni sud je konkretan predmet elaborirao i u kontekstu odluka Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu, broj CH/01/7482 i CH/03/14470.
11. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Apelant je u apelaciji naveo hronologiju događaja vezanu za postupak povrata spornog stana koji se vodio pred upravnim organima i redovnim sudom. Naime, apelant smatra da su osporene odluke utemeljene na pogrešnoj primjeni odrede člana 3a. Zakona o prestanku primjene, jer smatra da u njegovom slučaju nije primjenjiva navedena odredba, budući da je kao civilno lice ostao u službi oružanih snaga Vojske Jugoslavije. Apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji, utvrdi povreda ustavnih prava na koja se poziva, te osporene odluke ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u pogledu navoda apelanta o kršenju prava na dom, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 2518/05 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 21. decembra 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07). Razlozi citiranoj odluci se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci, u odnosu na navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zaključio da su neosnovani navodi o povredi navedenog prava, budući da je apelantov zahtjev za povrat stana odbijen zbog toga što je apelant, kao raniji nosilac stanarskog prava, ostao u vojnoj službi u oružanim snagama izvan teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine kao datuma propisanog Zakonom o prestanku primjene, a, s druge strane, apelantu nije priznat zaštićeni status izbjeglice ili status koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljenog lica od države izvan teritorije bivše SFRJ. Ustavni sud je zaključio da je u takvom slučaju miješanje u pravo na dom u skladu sa zakonom, da ima legitiman cilj od općeg interesa, a da su preduzete mjere bile proporcionalne tom cilju
15. U odnosu na apelantove navode u pogledu povrede prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da predmetni stan nesporno predstavlja imovinu apelanta, te da je osporenom presudom Kantonalnog suda došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Međutim, kako je Ustavni sud već u predhodnoj tački u kojoj je razmatrao navode apelanta o povredi njegovog prava na dom, pozivajući se na praksu Ustavnog suda u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 2518/05 od 21. decembra 2006. godine, odgovorio na pitanja u pogledu zakonitosti miješanja u njegovo pravo na dom, te utvrdio da je miješanje zakonito, u javnom interesu i proporiconalno, Ustavni sud smatra da je navedena ocjena primjenjiva i na njegove navode u pogledu povrede prava na imovinu. Stoga Ustavni sud zaključuje, da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na povredu njegovih ustavnih prava iz člana 13. Evropske konvencije i člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant samo paušalno navodi da su mu povrijeđena navedena prava, jer u vezi sa svojim tvrdnjama nije dao bilo kakve argumente ili dostavio bilo kakve dokaze koji bi mogli, prima facie, učiniti mogućim navode o povredi navedenih prva. Naime, apelant svoje navode zasniva isključivo na neslaganju s načinom na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju, dok u vezi s diskriminacijom ne navodi čak ni po kom osnovu smatra da je diskriminiran. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna.
17. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju apelantovih prava iz člana 13. Evropske konvencije i člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovanu, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović