Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-778/07 (R. M.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-778/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 778/07, rješavajući apelaciju Ratka Mladenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Mladenovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000034 od 12. decembra 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-571/05 od 22. septembra 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj P-

143/02-I od 4. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ratko Mladenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luka, kojeg zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnio je, 9. marta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000034 od 12. decembra 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-571/05 od 22. septembra 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-143/02-I od 4. januara 2005. godine. Apelant je 20. marta 2007. godine dopunio apelaciju.

2. Apelant je, 2002. godine, Općinskom sudu podnio tužbu protiv Federalnog zavoda za PIO/MIO Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Nade Džanković (u daljnjem tekstu: drugotužena), i JP «Urbing» d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: trećetuženi), radi poništenja ugovora o kupoprodaji stana. Apelant je 5. oktobra 2004. godine konačno preciziranim tužbenim zahtjevom zatražio poništenje, ugovora o kupoprodaji stana i ugovora o korištenju stana.

3. Općinski sud je postupajući po tužbi apelanta donio Rješenje, broj P-143/02-I od 4. januara 2005. godine, kojim se oglasio nenedležnim, ukinuo provedene radnje u postupku i tužbu odbacio, a apelanta obavezao da drugotuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 3.231,00 KM, u roku od trideset dana. Općinski sud je u obrazlaženju rješenja, naveo je da je među parničnim strankama nesporno da je na stanu u ul. Kralja Tomislava 18 B, u Mostaru, površine 45 m², nosilac stanarskog prava bila majka apelanta i drugotužene, da je ona umrla 1995. godine, a da je apelant sa majkom u predmetnom stanu živio do 20. aprila 1992. godine, kada je zbog ratnih okolnosti napustio Mostar. Nadalje, nakon smrti nositeljice stanarskog prava drugotužena, kao član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, je 16. decembra 1996. godine zatražila saglasnost od prvotuženog, za prenos stanarskog prava u smislu člana 22. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list RBiH», br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te «Službene novine FBiH», br. 11/98, 38/98 i 19/99, u daljnjem tekstu: ZOS). Na temelju saglasnosti prvotuženog broj 01-30/97 od 22. januara 1997. godine, drugotužena je sa trećetuženim zaključila ugovor o korištenju stana broj 1148/86 od 1. februara 1997. godine, a potom sa prvotuženim i ugovor o otkupu-kupoprodaji stana broj 3430/00 od 6. jula 2000. godine. Općinski sud je obrazložio da je svoju odluku utemeljio na odluci Visokog predstavnika za BiH broj 128 od 4. decembra 2001. godine («Službene novine FBiH» broj 56/01) i Uputstvu o postupku utvrđivanja prava privremenog korisnika na osnovu ugovora o korištenju stana i postupku kontrole obnovljenih ugovora o korištenju stana, jer se navedeni propisi odnose na prava privremenih korisnika napuštenih stanova u smislu Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) koji se kao lex specialis primjenjuju na ugovore o otkupu stanova. Sud je naglasio da je shodno citiranim propisima za postupak kontrole utvrđivanja valjanosti tih ugovora nadležno pravobraniteljstvo, te u slučaju da se utvrdi da ugovor nije valjan pravobranitelj je dužan pokrenuti postupak iseljenja bespravnog korisnika kod nadležne općinske službe za stambene poslove. Sud je zaključio da shodno citiranim zakonskim odredbama nije u nadležnosti suda da u sudskom postupku utvrđuje da li je prvotuženi u zakonom predviđenoj proceduri, zaključio ugovor o korištenju stana sa drugotuženom, prvenstveno imajući u vidu nesporno utvrđenu činjenicu da je prvotuženi u smislu odredbi čl. 6. i 22. ZOS dao saglasnost da se prenese pravo korištenja spornog stana na drugotuženu. Sud je također zaključio da su neosnovani navodi apelanta da je da drugotužena bila istovremeno nositelj stanarskog prava na drugom stanu koji se nalazi u istoj zgradi. Sud je obrazložio da je temeljem provedenih dokaza utvrdio da su prostorije koje je drugotužena koristila povremeno u određenom periodu, na temelju Odluke SIZ-a stanovanja - OSIZ za upravljanje stambenim zgradama i poslovnim prostorijama u društvenoj svojini Mostar broj 323/83 od 29. septembra 1983. godine podrumske prostorije i da ne predstavljaju stan u smislu ZOS.

4. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-571/05 od 22. septembra 2005. godine, žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. Kantonalni sud je obrazložio da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je drugotužena nakon smrti svoje majke – nositeljice stanarskog prava na spornom stanu, 16. decembra 1996. godine, zatražila saglasnost od prvotuženog kao vlasnika i davaoca stana na korištenje za prijenos stanarskog prava, a da apelant takav zahtjev nije podnosio. Sud je utvrdio da je ugovor o korištenju stana koji je drugotužena zaključila na temelju saglasnosti prvotuženog, pravno valjan. Sud je dalje naveo da je shodno relevantnim odredbama člana

7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH», br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06 i 51/07, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) i ugovor o kupoprodaji stana koji je drugotužena zaključila sa prvotuženim, pravno valjan. Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da drugotužena nije nosilac stanarskog prava na drugom stanu, budući da su prostorije koje je drugotužene koristila povremeno u određenom periodu, na temelju Odluke OSIZ za upravljanje stambenim zgradama i poslovnim prostorijama u društvenoj svojini Mostar, broj 323/83 od 29. septembra 1983. godine, podrumske prostorije i da ne predstavljaju stan u smislu ZOS. Sud je istakao da su irelevantni navodi apelanta da je nadležnim upravnim organima podnosio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed budući da je u sudskom postupku utvrđeno da sporni stan nikada nije bio napušten, te da su u njemu cijeli ratni period živjeli drugotužena i njena majka nositeljica stanarskog prava. Sud je dalje naveo da je nesporno da je apelant propustio da kod nadležnog stambenog organa pokrene postupak radi određivanja nosioca stanarskog prava, nakon smrti majke, te da iskoristi raspoloživa pravna sredstva u upravnom postupku koja su mu stajala na raspolaganju. Sud je ocijenio pogrešnim stav prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju treba primijeniti Odluka Visokog predstavnika za BiH broj 128 od 4. decembra 2001. godine i Uputstvo o postupku utvrđivanaja prava privremenog korisnika na osnovu ugovora o korištenju stana i postupku kontrole obnovljenih ugovora o korištenju stana, budući da predmetni stan nije bio proglašen napuštenim. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da je pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredbi ZOS i Zakona o prodaji stanova, tužbeni zahtjev apelanta prvostepeni sud trebao odbiti, kao neosnovan. S toga, je ovaj sud imajući u vidu da je samo apelant izjavio žalbu, te da se osporeno rješenje shodno odredbama člana 230. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», br. 53/06, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) ne može preinačiti na njegovu štetu, žalbu apelanta odbio, kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio.

5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000034 od 12. decembra 2006.godine, revizija apelanta je odbijena. Vrhovni sud je obrazložio da je Kantonalni sud pravilno zaključio, da je obzirom na utvrđeno činjenično stanje pravilnom primjenom materijalnog prava, tužbeni zahtjev apelanta prvostepeni sud, trebao odbiti. Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud pravilno postupio kada je konkretnom slučaju utvrdio povredu materijalnog prava i pravilno obrazložio da shodno odredbama člana 230. ZPP prvostepenu presudu u situaciji kada je samo apelant izjavio žalbu, nije mogao preinačiti. Vrhovni sud je obrazložio da iz činjeničnog utvrđenja nedvojbeno proizilazi da je ugovor o korištenju stana drugotužena zaključila na osnovu saglasnosti za prenos stanarskog prava kojeg je dao prvotuženi kao davalac stana na korištenje, te da je ugovor o korištenju stana zaključen u skladu sa članom 11. ZOS. Vrhovni sud je pozivajući se na relevantne odredbe člana 7. Zakona o prodaji stanova prema kojima svaki nosilac stanarskog prava ima pravo na otkup stana, zaključio da je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje drugotužena nosilac stanarskog prava, te da je ima pravo na otkup stana. Sud je također utvrdio da je ugovor o otkupu stana zaključen u skladu sa zakonom.

6. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ističući povredu prava na pravično suđenje, apelant je naveo da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su utvrdili da iz zakonskih odredbi ne proizilazi da su ugovor o korištenju stana i ugovora o kupoprodaji spornog stana, apsolutno ništavi. S tim u vezi apelant je naveo da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaz da je podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, da je drugotužena na nezakonit način izvršila prenos stanarskog prava budući da je bila istovremeno nositelj stanarskog prava na drugom stanu. Također je naveo da je imao interse da se utvrdi ništavost spornih ugovora, te da nije na zakonu utemeljeno obrazloženje prvostepenog suda. Apelant smatra da je na ovaj način došlo i do povrede njegovog prava na dom.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Navodi o kršenju prava na pravično suđenje

9. Ističući povredu prava na pravično suđenje, apelant je naveo da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su utvrdili da iz zakonskih odredbi ne proizilazi da su ugovor o korištenju stana i ugovora o kupoprodaji spornog stana, apsolutno ništavi. S tim vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud primjećuje da je predmet konkretnog spora bilo pitanje ništavosti ugovora o korištenju stana i ugovora o kupoprodaji spornog stana. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud u osporenim presudama jasno i nedvosmisleno obrazložili da prema odredbama člana 11. ZOS i člana 7. Zakona o prodaji stanova, ugovor o korištenju stana i ugovor o kupoprodaji spornog stana koje apelant osporava, nisu apsolutno ništavi. Vrhovni i Kantonalni sud su prvenstveno naglasili da se u ovom sudskom postupku nisu mogle cijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene, budući da se iste odnose na postupak „povrata stana“ pred nadležnim upravnim organima, a da je u sudskom postupku nesporno utvrđeno da predmetni stan nije bio proglašen napuštenim, te da je u njemu nositeljica stanarskog prava živjela do svoje smrti (1995) godine. Vrhovni i Kantonalni sud obrazložili su da je apelant propustio da u smislu odredbi člana 22. ZOS kod nadležnog stambenog organa uprave pokrene postupak radi određivanja nositelja stanarskog prava, nakon smrti svoje majke, nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, te tako nije iskoristio raspoloživa pravna sredstva u upravnom postupku koja su mu stajala na raspolaganju da bi štitio svoje pravo u odnosu na predmetni stan. Ustavni sud primjećuje da su Vrhovni i Kantonalni sud ocijenili da se odluka prvostepenog suda temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je taj sud pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi Vrhovni i Kantonalni sud su dali jasna i razložna obrazloženja da je apelantov tužbeni zahtjev trebao odbiti kao neosnovan, budući da se na konkretnu pravnu situaciju nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene, niti Odluka ni Uputstva Visokog predstavnika za BiH, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Vrhovni sud i Kantonalni sud su revizionom, odnosno žalbenom postupku pozivajući se na odredbe člana 230. ZPP ovaj nedostatak otklonili i obrazloženje svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbam ZOS i Zakona o prodaji stanova. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud nalazi da u obrazloženjima osporenih odluka Vrhovnog i Kantonalnog suda nema ništa što ukazuje na proizvoljnost u postupanju nadležnih sudova kako u pogledu ocjene relevantnih dokaza, tako i u odnosu na primjenu relevantnih zakonskih odredbi

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Navodi o kršenju prava na dom

12. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelantovim „domom״ u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju miješanje u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je „miješanje״ bilo opravdano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

13. Ocjenjujući da li se sporni stan može smatrati apelantovim domom, u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom stanu, na kome je nosilac stanarskog prava bila njegova majka živio zajedno sa majkom do 20. aprila 1992. godine, kada je napustio sporni stan usljed ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, da je svojim tužbenim zahtjevom za poništenje ugovora o korištenju stana i ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, koji je drugotužena zaključila sa prvotuženim i trećetuženim iskazao namjeru ponovnog življenja u predmetnom stanu, koji je napustio zbog ratnih okolnosti u Bosni i Hercegovini. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije.

14. Dalje, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u ovo pravo apelanta budući da je u sudskom postupku odbijen njegov tužbeni zahtjev za poništenje ugovora o korištenju stana i ugovora o kupoprodaji predmetnog stana. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje njegovog doma bilo u skladu sa zakonom, imajući u vidu prethodne zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje. Nadalje, postojao je legitiman cilj za miješanje koji se ogledao zaštiti prava drugih, u konkretnom slučaju drugotužene, koja je stekla pravo vlasništva na spornom stanu. Također je uspostavljena proporcionalnost između apelantovog prava na poštivanje doma i legitimnog cilja koji je u konkretnom slučaju prevladao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra, da apelant nema „opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović