Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-810/07 (M. D.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-810/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 810/07, rješavajući apelaciju Maše Delije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maše Delije podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-14/06 od 15. februara zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Maša Delija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupaju Miro Kebo i Semir Guzin advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije Kebo & Guzin iz Mostara, podnijela je 15. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev-14/06 od 15. februara 2007. godine.
2. Rješenjem o prestanku radnog odnosa koje je donijela Carniarnica Mostar broj 091207-34-2-280/03 od 7. januara 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem direktora Carinske uprave Federacije BiH broj 0906-34-5-2510 od 18. februara 2003. godine, apelantici je, kao službenici Carinarnice Mostar raspoređenoj na radno mjesto «mlađi referent u zvanju viši referent» u Odsjeku za finansijsko-materijalne i opšte poslove, prestao radni odnos sa datumom 1. januar 2003. godine.
3. Prema obrazloženjima iz navedenih rješenja, apelantica je 5. jula 2001. godine u svoj personalni dosije priložila diplomu broj 1284-261-85 od 24. januara 1985. godine Trgovačko-ugostiteljskog školskog centra iz Banja Luke o završenom trećem stepenu stručne spreme u zanimanju kvlalificirani trgovac. Dalje je navedeno, kako je Carinska uprava Federacije putem Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta izvršila provjeru vjerodostojnosti diploma svih zaposlenih. Federalno ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta je aktom od 7. novembra 2002. godine obavijestilo Carinsku upravu Federacije da su izvršili provjere diplome apelantice, te da su utvrdili da njena diploma nije vjerodostojna. Prema navodima iz citiranih rješenja, apelantica je prilaganjem krivotvorene diplome izvršila težu povredu radnih odnosa, čime je narušila povjerenje koje je do sada postojalo između nje i poslodavca, da bi bilo neosnovano očekivati da nastavi dalje raditi u Carinarnici Mostar.
4. Nakon toga apelantica je podnijela tužbu Sudu BiH. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom od 19. januara 2006. godine apelantica je tražila: a) da se utvrdi da je nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa Carinarnice Mostar broj 091207-34-2-280/03 od 7. januara 2003. godine; b) da se utvrdi da je nezakonito rješenje direktora Carinske uprave Federacije, kojim je odbijen njen prigovor, broj 0906-34-5-2510 od 18. februara 2003. godine; c) da se tuženi (Uprava za indirektno oporezivanje BiH) obaveže da apelanticu vrati na radno mjesto na kom je radila do prestanka radnog odnosa a ako to ne bude moguće da je rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi; d) da se tuženi obaveže da joj naknadi štetu koju trpi u vidu neisplaćenih plaća u ukupnom iznosu od 20.473,91 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja će se obračunati od datuma dospijeća svake pojedinačne plaće pa do isplate; e) da se tuženi obaveže da nadležnom fondu isplati ukupan iznos od 7.266,12 KM na ime zakonskih doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja sa zakonskom zateznom kamatom počev od dosipjeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate.
5. Rješavajući o tužbi apelantice Sud BiH je donio presudu broj P-38/04 od 24. februara 2006. godine kojom je djelimično usvojio njen tužbeni zahtjev, te utvrdio da su nezakonita rješenja Carinarnice Mostar broj 091207-34-2-280/03 od 7. januara 2003. godine i direktora Carinske uprave Federacije broj 0906-34-5-2510 od 18. februara 2003. godine, dok je ostatak tužbenog zahtjeva odbio.
6. U obrazloženju navedene presude, Sud BiH je naglasio da apelantica tokom postupka pred sudom nije osporavala činjenicu da je tuženom dostavila diplomu o završenoj srednjoj školi koju nije završila te posjedovanju stručne spreme koju nije stekla. Među strankama je bilo nesporno i da nije vođen nikakav disciplinski postupak protiv apelantice, kao i da protiv iste nije podnijeta prijava u vezi sa falsifikovanjem odnosno upotrebom lažne diplome. Sud BiH je naglasio da je nesumnjivo da je apelantica prilaganjem krivotvorene diplome narušila povjerenje poslodavca, ali da je odluci o prestanku radnog odnosa morao prethoditi disciplinski postupak protiv apelantice prema odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave Federacije («Službene novine FBiH» broj 13/98), u kom postupku je apelantici trebalo dati mogućnost da se izjasni odnosno pružiti joj pravo na odbranu, bez obzira što je kršenje zakona bilo očigledno i što je nevjerodostojnost diplome bila utvrđena od strane nadležnog ministarstva. Navedeno je da ni u tužbi a ni tokom postupka apelantica nije tražila poništenje rješenja o prestanku njenog radnog odnosa, pa se sud u skladu sa članom 7. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH kretao u granicama postavljenog zahtjeva, te je i utvrdio samo ono što je traženo tj. nezakonitost rješenja. Prilikom odlučivanja o ostalom dijelu tužbenog zahtjeva, naglašeno da je sud morao imati u vidu nesporno utvrđenu činjenicu da apelantica ne posjeduje stručnu spremu odnosno ne ispunjava uslove za rad na predmetnom radnom mjestu, te da je u međuvremenu Carinska uprava Federacije prestala da postoji a da se radni odnos u Upravi za indirektno oporezivanje mogao zasnovati tek nakon objavljenog konkursa i provedene procedure. Osim toga, morale su se uzeti u obzir i odredbe člana 34. stav 1. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH («Službeni glasnik BiH» broj 144/03) prema kome su entiteti i Distrikt Brčko, zaključno sa 31. decembrom 2003. godine, dužni izmiriti i sve troškove plaća i naknada na koje su polagali pravo ili polažu pravo zaposlenici ranijih carinskih uprava. Stoga je, iz navedenih razloga, apelanticu trebalo odbiti sa ostatkom postavljenog tužbenog zahtjeva.
7. Rješavajući o žalbi apelantice Sud BiH je donio presudu broj Gž-17/06 od 18. oktobra 2006. godine, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog vijeća. U obrazloženju je naglašeno da je neosnovan žalbeni prigovor da je presuda u odbijajućem dijelu rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelantica nije ni postavila tužbeni zahtjev u smislu poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, već je tražila da se utvrdi da su ista nezakonita, što je prvostepeno vijeće i uradilo krečući se u granicamam postavljenog zahtjeva. Neosnovan je i žalbeni prigovor da je trebalo udovoljiti zahtjevu u dijelu u kom se traži vraćanje na posao, jer apelantica ne ispunjava uslove za radno mjesto na kom je radila do otkaza radnog odnosa. Osim toga, neosnovani su i žalbeni prigovori kojima se traži odšteta zbog neisplaćenih plaća i doprinosa, jer prema odredbama citiranog zakona ova obaveza više ne tereti tuženog.
8. Rješavajući o reviziji apelantice Sud BiH je donio presudu broj Rev-14/06 od 15. februara 2007. godine kojom je revizija odbijena, a u obrazloženju presude reviziono vijeće tog suda se pozvalo na razloge date u prethodnoj presudi Apelacionog vijeća Suda BiH.
9. U apelaciji se navodi da su apelantici osporenom presudom Suda BiH povrijeđena ljudska prava «...na radu i povodom rada tačnije pravo na rad i jednakost u mogućnostima i tretmanu
– jednakosti i ravnopravosti lica u radnom odnosu...» koja su prava, po mišljenju apelantice, «...sadržana u Aneksu 6 Dejtonskog sporazuma Sporazum o ljudskim pravima...». Osim navedenog, apelantica naglašava da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava BiH, a koja «...diskriminacija se odnosi na uživanje ostalih Ustavom priznatih i zagarantovanih prava iz člana II Ustava BiH...». Povrede navedenih prava apelantica vidi u pogrešnim stavovima Suda BiH koji se tiču primjene materijalnog prava. Naime, kada je utvrđeno da su rješenja tuženog bila nezakonita ona su automatski trebala biti stavljena van snage temeljem odredaba člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (ugovori protivni prinudnim propisima imaju se smatrati ništavim od trenutka nastanka), te imajući u vidu odredbe člana 96. stav 2. Zakona o radu (ako se utvrdi da je otkaz bio nezakonit poslodavac se može obavezati da...zaposlenika vrati na posao...isplati mu naknadu plaće...) trebalo je usvojiti i ostatak tužbenog zahtjeva, čije je odbijanje bilo rezultat potpuno pogrešne primjene materijalnog prava.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud primjećuje da se apelantica žali na povredu prava na rad iz Aneksa VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Član I Aneksa VI, koji utvrđuje listu zaštičenih prava, ne sadrži pravo na rad. Osim toga, Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi zauzeo stav da nije nadležan da ispituje da li je došlo do povrede prava koja su propisana ostalim aneksima Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH jer to nije materija regulisana Ustavom Bosne i Hercegovine. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se apelantica pozvala na kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na uživanje ostalih prava iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica nije precizirala pravo iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na koje smatra da je došlo do kršenja prava na zabranu diskriminacije. Obzirom da ne bi bilo moguće ispitivati da li je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na zabranu diskriminacije u odnosu na svih 13 prava pobrojanih u članu II/3 Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da se apelantica poziva na kršenje prava na zabranu diskriminacije u odnosu na pravo na rad koje je propisano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1968., koji se nalazi na listi dodatnih sporazuma o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini temeljem Aneksa I na Ustav Bosne i Hercegovine.
13. Međutim, apelantica nije dala bilo kakve validne navode ili dokaze da je diskriminirana po nekom od osnova iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa kršenjem njenog prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima. Navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ne predstavljaju za Ustavni sud očigledne (prima facie) razloge da postoji vjerovatnoća da je došlo do kršenja prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na rad, te da je potrebno meritorno ispitati da li postoji povrede člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Prema praksi Ustavnog suda, ovaj sud je nadležan da ispita da li je došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava, te da li je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska (vidi odluku Ustavnog suda broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05). Međutim, takvi navodi mogli bi se razmatrati u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, na koj član se apelantica nije pozvala u konkretnom slučaju, a shodno odredbama člana 32. Pravila Ustavnog suda kod odlučivanja Ustavni sud ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu/apelaciji.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović