Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-829/07 (E. Dž. i H. A.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Prava iz radnog odnosa
- Kamata
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-829/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 829/07, rješavajući apelaciju E. Dž i H. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. Dž. i H. A. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000026 od 30. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. Dž. i H.A. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Zenice, koje zastupa Razija Huseinagić advokat iz Zenice, podnijele su 16. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000026 od 30. novembra 2006. godine.
2. Apelantice su 30. marta 2004. godine podnijele tužbu Općinskom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate novčane naknade zbog dežurstava, koje su obavljale u Općinskom tužilaštvu u Zenici dok su bile zaposlene kao tužiteljice. Rješavajući o tužbi Općinski sud je donio presudu broj P-354/04 od 19. jula 2005. godine, kojom je obavezao tuženog da E.Dž. isplati ukupan iznos od 8.768,36 KM a H.A. ukupan iznos od 16.085,70 KM sa zakonskim zateznim kamatama koje će se obračunati na pojedinačno dosuđene iznose naknada po osnovu ostvarenog dežurstva, počev od dana njihovog dospijeća pa do isplate.
3. U obrazloženju prvostepene presude je naglašeno da apelantice svoje pravo na naknadu temelje na odredbama člana 38. Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji («Službene novine FBiH» broj 22/00), kojima je propisano da sudije i tužitelji imaju pravno na novčanu naknadu za obavljena dežurstva. Visina predmetnog tužbenog zahtjeva je određena na temelju nalaza stalnog sudskog vještaka finansijske struke, koji je nalaz sačinio prema Uredbi sa zakonskom snagom o naknadama plaća poslanika i plaća funkcionera koje biraju ili imenuju skupštine društveno-političkih zajednica («Službeni list RBiH br. 8/93 i 13/94). Prema navedenoj uredbi visina naknade koja pripada zamjenicima javnog tužitelja je 50% od plaće koju tužitelj ostvaruje u vrijeme pripravnosti. Općinski sud je naglasio da je ova uredba na snazi jer nikada nije stavljena van snage.
4. Rješavajući o žalbi tuženog, Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio presudu broj Gž-1173/05 od 31. oktobra 2005. godine kojom je žalbu odbio te potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju odluke Kantonalni sud se pretežno poziva na razloge iz presude Općinskog suda.
5. Rješavajući o reviziji tuženog Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Rev-06- 000026 od 30. novembra 2006. godine, kojom je reviziju djelimično uvažio te preinačio obje nižestepene presude na način da je odlučio da kamata na dosuđene iznose glavnog duga počinje teći od 30. marta 2004. godine (datum podnošenja tužbe) pa do isplate. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naglasio da su kamate nepravilno dosuđene, jer kamate na povremena potraživanja «teku od utuženja a ne od dospjelosti» što je propisano odredbama stava 3. člana 279. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 i 39/85, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03) koje glase: «Na povremeno dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu».
6. Apelantice se pozivaju na povrede prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 7. Opće deklaracije o ljudskih pravima, kao i na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije jer su «...dovedene u diskriminirajući položaj u odnosu na druge zaposlenike koji su po istim osnovama ostvarili pravo na zakonsku zateznu kamatu počev od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate...». Kao argument ovoj tvrdnji apelantice prilažu dvije presude Općinskog suda u Zenici, te po jednu presudu Općinskog suda u Kaknju te Kantonalnog suda u Zenici. Apelantice naglašavaju da se Vrhovni sud «...poziva na član 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima koji se odnosi na kamatu na kamatu odnosno na procesne kamate i ne može se primjeniti u konkretnom slučaju...».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud primjećuje da apelantice smatraju da je do povrede njihovog prava na imovinu došlo temeljem osporene presude Vrhovnog suda, prema kojoj se zakonske zatezne kamate na dosuđena povremena novčana davanja trebaju obračunati od dana podnošenja tužbe a ne od dana dospijeća. S tim u vezi, Ustavni sud prvo mora ispitati da li apelantice posjeduju imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud se poziva na svoj ranije zauzet stav da zatezne kamate dosuđene pravosnažnim sudskim presudama predstavljaju «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi odluku broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine, stav 371., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 39/06). Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantice posjeduju imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
10. Nakon što je utvrđeno da apelantice posjeduje imovinu zaštićenu članom 1.
Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora ispitati da li je došlo do miješanja u njihovu imovinu, kao i da li je miješanje bilo predviđeno zakonom. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29-30, stav 37).
11. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij «zakonitosti» i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/04, tačka 49).
12. Do miješanja u imovinu apelantica je došlo jer je osporenom presudom Vrhovnog suda odlučeno da se zakonske zatezne kamate trebaju obračunati na dosuđene iznose počev od dana podnošenja tužbe tj. od 2004. godine, za razliku od nižestepenih presuda kojima je bilo odlučeno da se zakonske zatezne kamate trebaju obračunati počev od dana dospijeća dosuđenih iznosa koji su bili dospjeli na naplatu tokom 2001. i 2002. godine. Obzirom da se prema osporenoj presudi zakonske zatezne kamate trebaju obračunati od kasnijeg datuma, to će u konačnici dovesti do manje obračunatog novčanog iznosa zakonskih zateznih kamata, te, stoga, slijedi da je na taj način došlo do miješanja u imovinu apelantica.
13. Predmetno miješanje u imovinu apelantica bilo je predviđeno zakonom i izvršeno je na temelju relevantnih zakonskih odredbi sadržanih u stavu 3. člana 279. Zakona o obligacionim odnosima, čija primjena po mišljenju Ustavnog suda nije bila proizvoljna, obzirom da navedena zakonska odredba zaista propisuje da se na dospjela povremena novčana davanja zatezna kamata obračunava od dana podnošenja tužbe, bez obzira što je ta zakonska odredba smještena u član koji propisuje zabranu obračuna kamate na kamatu.
14. Miješanje u imovinu apelantica izvršeno je u javnom interesu i ima legitiman cilj a to su principi jednakosti pred zakonom i pravna sigurnost. Izvršenim miješanjem održan je razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti, jer apelantice nisu lišene prava na zakonsku zateznu kamatu, već je na temelju zakona određen kasniji datum obračuna tih kamata na način koji, kako je naprijed navedeno, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
15. Apelantice navode da je došlo po povrede njihovog prava na zabranu diskriminacije jer su ranijim sudskim presudama drugi zaposlenici pravosudnih organa ostvarili pravo na novčanu naknadu za provedena dežurstva, sa zakonskim zateznim kamatama za koje je određeno da se imaju obračunati na dosuđene novčane iznose počev od dana dospjelosti a ne od dana podnošenja tužbe. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je u svojoj ranijoj praksi, a prilikom odlučivanja o apelacijama u kojima se pozivalo na povredu prava na zabranu diskriminacije u postupcima utvrđivanja obaveza plaćanja zateznih kamata na novčana potraživanja, zauzeo stanovište da diskriminacija podrazumijeva različit tretman u uživanju prava i sloboda između pojedinaca odnosno grupa, a ne u odnosu na samog pojedinca u više različitih situacija (vidi: AP 825/04 od 13. septembra 2005. godine, stav 33., objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 3/06).
16. Ustavni sud je mišljenja da se navedeno stanovište može primjeniti i u konkretnom slučaju, obzirom da apelacija ne sadrži ništa što bi ukazivalo da je do «različitog tretmana» u smislu u kom je isti zabranjen članom 14. Evropske konvencije, došlo zbog postojanja nekog od osnova propisanih članom 14. Evropske konvencije kao što su rasa, pol, vjeroispovijest, nacionalno ili socijalno porijeklo i dr. Suprotni stavovi nižestepenih sudova, u odnosu na stav Vrhovnog suda po pitanju datuma od kad se trebaju obračunati zakonske zatezne kamate na dosuđena povremena novčana potraživanja, u konkretnom slučaju ne predstavljaju za Ustavni sud postojanje očiglednih (prima facie) razloga da postoji vjerovatnoća da je došlo do kršenja prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, te da je u tom pogledu predmetnu apelaciju potrebno meritorno ispitati.
17. Obzirom na zaključke u pogledu kršenja prava iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju te člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ulaziti u ispitivanje da li je došlo do kršenja prava na imovinu iz člana 7. Opće deklaracije o ljudskih pravima.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović