Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-915/07 (D. D.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
  • Krivični postupak
  • Habeas corpus – postupak
  • Pritvor
  • Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-915/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 915/07, rješavajući apelaciju Damira Dedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damira Dedića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000119 od 6. marta 2007. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1.

tačka c) i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damira Dedića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000119 od 6. marta 2007. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Damir Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. februara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000119 od 6. marta 2007. godine.

2. Osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000119 od 6. marta 2007. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-Kv-07-000057 od 26. februara 2007. godine, kojim je apelantu produžen pritvor za dva mjeseca koji može najduže trajati do 2. maja 2007. godine ili do nove odluke suda.

3. Osporenim rješenjima prethodila su rješenja Kantonalnog suda broj 009-0-KPP-07-000015 od 4. februara 2007. godine i 009-0-Kv-07-000 032 od 6. februara 2007. godine.

4. Rješenjem Kantonalnog suda od 4. februara 2007. godine bilo je odlučeno o prijedlogu Kantonalnog tužilaštva da se apelantu odredi pritvor iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, u daljnjem tekstu: ZKP F BiH). Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo pokrenulo istražni postupak protiv apelanta i Ć.S., zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 31. istog zakona. U rješenju o određivanju mjere pritvora sud je obrazložio da osnovana sumnja da je apelant počinio navedeno krivično djelo proizlazi iz službenog izvještaja MUP-a Kantona Sarajevo–Odjeljenje opšti kriminal od 12. februara 2007. godine, kao i dostavljenih materijalnih dokaza koji su taksativno navedeni u rješenju, te zaključio da je «s obzirom na način i posljedice izvršenog krivičnog djela (smrt jedne osobe) [...] određivanje pritvora neophodno radi sigurnosti građana».

5. U obrazloženju rješenja sud je, također, naveo da je izvršio uvid u dostavljene dokaze te je pozvao apelanta i Ć.S. kako bi ih upoznao sa prijedlogom Kantonalnog tužilaštva. Sud je, nakon što je proveo naprijed navedene radnje, zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina i teža kazna. Obzirom da postoji osnovana sumnja da je navedeno djelo apelant počinio u saizvršilaštvu sa Ć.S., u stubištu stambene zgrade u Sarajevu, ul. Džamijska broj 2. oko 13,40 sati, gdje živi veći broj ljudi, na način da je uz upotrebu pištoja, pucanjem lišio života Frašto Bajru, sud je utvrdio da su ispunjeni uslovi za određivanje mjere pritvora iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.

6. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, donio Rješenje broj 009-0-Kv-07-000 032 od 6. februara 2007. godine, kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. Naime, Sud je naveo da je saglasan sa zaključkom iz prvostepenog rješenja da postoji dovoljno osnovane sumnje da su apelant i Ć.S. počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Nadalje je istakao da su neosnovani navodi apelanta da nema dovoljno osnovane sumnje i da se nisu ispunili uslovi iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP F BiH za određivanje mjere pritvora. U nastavku obrazloženja, sud je obrazložio da pojam osnovane sumnje u smislu člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) predstavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi zadovoljile objektivnog promatrača da je određena osoba mogla počiniti krivično djelo. Razumna sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret utemeljena je na činjenicama i informacijama koje su potvrđene objektivnom dokumentacijom koju je sudu dostavilo Kantonalno tužilaštvo. Nadalje, u obrazloženju rješenja, sud je konstatovao da je ispunjen i uslov iz člana 146. stav 1. tačka d) jer je krivično djelo učinjeno na način opisan u prvostepenom rješenju, a osnovan je zaključak iz prvostepenog rješenja da je određivanje pritvora neophodno za bezbjednost građana, obzirom na način izvršenja krivičnog djela i njegove posljedice.

7. Protiv rješenja Kantonalnog suda broj broj 009-0-KPP-07-000015 od 4. februara 2007. godine i 009-0-Kv-07-000 032 od 6. februara 2007. godine apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu, koja je odlukom AP 580/07 od 24. juna 2009. godine odbačena kao očigledno (prima facie) neosnovana u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljdskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) te u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije, dok je ista apelacija odbačena kao preuranjena u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije.

8. Kao što je rečeno naprijed, ovom apelacijom apelant je osporio rješenje Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000119 od 6. marta 2007. godine kojim je odbijena kao neosnovana njegova žalba protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-Kv-07-000057 od 26. februara 2007. godine o produženju pritvora.

9. Odlučujući o prijedlogu za produženje pritvora Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009- Kv-07-000057 od 26. februara 2007. godine, kojim je apelantu produžen pritvor za dva mjeseca koji može najduže trajati do 2. maja 2007. godine ili do nove odluke suda. Osim navođenja gore pomenutih razloga koji se tiču osnovanosti određivanja mjere pritvora temeljem člana 146. stav 1. tačka d) ZKP F BiH, u obrazloženju ovog rješenja navedeno je da iz prijedloga za produženje pritvora proizlazi da je u narednom periodu potrebno provesti dokaz saslušanjem većeg broja svjedoka te provesti vještačenje po vještaku iz oblasti kriminalistike, balistike i tragova mehaničkog porijekla, te provesti vještačenje uračunljivosti osumnjičenih po vještaku neuropsihijatru kao i pribaviti nalaze vještačenja tragova krvi na odjeći. Prema mišljenju vijeća Kantonalnog suda produženjem pritvora za još dva mjeseca može se realno očekivati da će u tom periodu predloženi dokazi biti provedeni.

10. Žalbu apelanta protiv rješenja o produženju pritvora Vrhovni sud je odbio kao neosnovanu rješenjem broj 070-0-Kž-07-000119 od 6. marta 2007. godine. Vrhovni sud je naglasio da su neosnovani žalbeni navodi kojima se ukazuje da je prilikom određivanja pritvora Kantonalni sud počinio bitne povrede postupka iz člana 312. stav 1. tač. d) i k) ZKP F BiH, jer se taj sud nije izričito izjasnio o navodima odbrane o nepostojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo zbog kojeg se protiv njega vodi krivični postupak, kao i da sud nije dao jasne razloge o postojanju osnova za produženje pritvora iz tačke d) stava 1. člana 146. ZKP F BiH. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda naglašeno da je Kantonalni sud pobrojao dokaze i podatke koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant učinio krivično djelo za koje se vodi istraga, a na taj način Kantonalni sud se izjasnio i o navodima odbrane iznesenim na sjednici vijeća o osporavanju postojanja osnovane sumnje za određivanje pritvora.

11. U predmetnoj apelaciji apelant isključivo osporava rješenje Vrhovnog suda. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. i 3. Evropske konvencije. Apelant navodi da je do povreda navedenih prava došlo iz razloga što je osporeno rješenje Vrhovni sud donio na temelju dokaza na kojem se prema članu 11. stav 2. ZKP F BiH ne može zasnivati sudska odluka. Naime, apelant smatra da je Vrhovni sud odlučio o njegovoj žalbi protiv rješenja Kantonalnog suda isključivo na temelju iskaza datog pred policijom kojom prilikom apelant nije upoznat sa pravom na branitelja, a radilo se o ispitivanju za krivično djelo za koje je predviđena odbrana po službenoj dužnosti. Osim toga, apelant smatra da su se prilikom odlučivanja o žalbi na rješenje Kantonalnog suda sudije Vrhovnog suda morale izuzeti, obzirom da je ubijeni B.F. bio dugogodišnji zaposlenik Vrhovnog suda u svojstvu sudije porotnika, usljed čega apelant smatra da su sudije navedenog suda bile u bliskom poznanstvu i prijateljstvu sa istim. Dopustivost prima facie

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Uvidom u obrazloženje koje je dao Vrhovni sud, Ustavni sud je utvrdio da je nesporno da o osnovanosti određivanja pritvora protiv apelanta kao i o produženju pritvora za još dva mjeseca nije odlučeno na temelju njegovog iskaza datog pred policijom. U osporenom rješenju Vrhovni sud je dao vrlo jasno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, da rješenje Kantonalnog suda nije u suprotnosti sa odredbama ZKP F BiH i Evropske konvencije, te da navedeno rješenje sadrži razloge u pogledu postojanja opštih uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. ZKP F BiH kao i posebnih uvjeta predviđenih tačkom d) stava 1. navedenog člana. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne vidi razloge koji bi očigledno prima facie ukazivali da postoji vjerovatnoća da lišavanje slobode apelanta nije bilo u skladu sa «procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom» odnosno da je isto u suprotnosti sa bilo kojim standardom člana 5. Evropske konvencije. Osim toga, napominje se da je pitanje kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije zbog navodnog nepostojanja osnova za određivanje pritvora protiv apelanta praktično već riješeno kroz odluku Ustavnog suda broj AP 580/07 od 24. juna 2009. godine.

15. Navodna pristrasnost sudija Vrhovnog suda nije potkrijepljena bilo kakvim relevantnim dokazima koji bi ukazivali na mogućnost postojanja iste u konkretnom slučaju. Činjenica da je ubijena osoba nekada bila sudija porotnik na Vrhovnom sudu, ne ukazuje na postojanje bilo kakvog «bliskog prijateljstva i poznanstva» oštećenog sa sudijama Vrhovnog suda koji su donijeli osporeno rješenje, te Ustavni sud smatra da predmetna apelacija ni po ovom pitanju ne zahtijeva meritorno ispitivanje.

16. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, odnsono da nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije, da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, pa su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

Dopustivost u od odnosu na član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije

17. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno i pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. i 3. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već zauzeo jasan stav se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost i krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, odluka broj U -63/01, od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

18. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su samo donesena procesna rješenja kojim je određen pritvor protiv njega. Stoga su navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i 3. Evropske konvencije preuranjeni.

19. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-915/07 (D. D.) | Sudska praksa | Aktio