Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1651/07 (N. D.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1651/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1651/07, rješavajući apelaciju Nade Dodik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Dodik podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-357/05 od 13. marta 2007. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-
305/02 od 25. februara 2005. godine i presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj Rs-11/01 od 13. maja 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Dodik (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Knežica, podnijela je 7. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-357/05 od 13. marta 2007. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-305/02 od 25. februara 2005. godine i presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-11/01 od 13. maja 2002. godine.
2. Osnovni sud je postupajući po tužbi apelantice protiv ZZ «Knežnica» (u daljnjem tekstu: tužena), radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, donio presudu broj Rs-11/01 od 13. maja 2002. godine, potvrđena presudama Okružnog i Vrhovnog suda, kojom je odbio tužbeni zahtjev apelantice. Navedenim zahtjevom, apelantica je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje tužene od 24. aprila 2001. godine i odluka Upravnog odbora tužene od 25. maja 2001. godine, i da se tuženoj naloži da je vrati na posao i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, da joj na ime izgubljene zarade zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa isplati iznos od po 500 KM počev od 1. januara 1997. godine pa do vraćanja na posao, te da joj za taj period uplati doprinose za penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da poslodavac može dati otkaz ugovora o radu, u smislu zakonske odredbe iz člana 113 stav. 2. Zakona o Radu («Službeni glasnik RS» broj 38/00; u daljnjem tekstu: ZOR), ukoliko s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao. Sud je dalje naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je apelantica od 1993. do 1997. godine bila u radnom odnosu kod tužene ali kao radnik na čekanju posla (bez formalnog rješenja o upućivanju na čekanje) i da je po tom osnovu primala plaće. Nadalje je navedeno da su rješenje i odluka tužene prema kojima je apelantici otkazan ugovor o radu zakoniti, s obzirom da je tužena u potpunosti postupila prema relevantnim odredbama ZOR-a i Odluke Visokog predstavnika o izmjenama i dopunama ZOR-a («Službeni glasnik RS» broj 40/00) prema kojoj se odredbe iz člana 127. ZOR-a koji se tiču prava radnika na otpremninu primijenjuju i na radnike koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zateknu na čekanju posla. Preostali dio zahtjeva koji se odnosio na neisplaćene plaće i uplatu doprinosa sud je takođe odbio, uz obrazloženje da je otkaz ugovora o radu zakonit, pa prema tome nema osnova za isplatu plaća i doprinosa za period nakon prestanka radnog odnosa.
4. Okružni sud je odlučujući o žalbi apelantice protiv prvostepene presude, donio presudu broj Ž-
305/02 od 25. februara 2005. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantici otkazan ugovor o radu rješenjem i odlukom tužene i to na osnovu programa o prestanku potrebe za određenim brojem radnika iz ekonomskih i organizacionih razloga. Takvo postupanje je, kako je utvrdio prvostepeni sud, u skladu sa članom 113. tačka 2. ZOR-a. S obzirom na neosnovanost tog zahtjeva, proizašao je zaključak o neosnovanosti ostalih zahtjeva apelantice (izgubljena zarada i dorinosi na ime izgubljene zarade).
5. Vrhovni sud je presudom broj Rev-357/05 od 13. marta 2007. godine odbio reviziju apelantice, cijeneći da su shvatanja nižestepenih sudova pravilna i zakonita, i da nema nedostataka na koje je revizija ukazivala odnosno nedostatka na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Apelantica smatra da joj je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje prava na pravično suđenje apelantica vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te s toga pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri tome, ne poriče da je tuženi imao višak radnika ali smatra da je kao dugogodišnji radnik trebala ostati na svom ili nekom drugom radnom mjestu. Povredu prava na imovinu nije obrazlagala.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da se navodi apelantice svode na njeno nezadovoljstvo u pogledu činjenice da je pravosnažnom presudom u parničnom postupku odbijena sa zahtjevom da se ponište kao nezakonite odluke kojima joj je otkazan ugovor o radu i zahtjevom da se vrati u radni odnos i rasporedi na njeno ili drugo odgovarajuće radno mjesto.
10. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prilikom donošenja odluke u pogledu tužbenog zahtjeva apelantice, zauzeo stav da je njen zahtjev neosnovan, jer apelantica od 1993. godine pa do prestanka radnog odnosa kod tužene zbog statusa čekanja nije faktički radila, a kako je zbog reorganizacije tužene njeno radno mjesto ukinuto a tužena joj nije mogla ponuditi neko drugo odgovarajuće radno mjesto, proizašao je zaključak o zakonitosti rješenja kojima joj je ugovor otkazan. S obzirom na tu činjenicu, dakle zakonitost prestanka radnog odnosa, proizašao je zaključak u pogledu neosnovanosti preostalog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na plaće i doprinose za period nakon prestanka radnog odnosa. Ovako stanovište zauzeo je i Okružni sud, dajući u osporenoj presudi razloge o svim odlučnim činjenicama i ispunjenju zakonom propisanih uslova za prestanak radnog odnosa apelantici na osnovu relevantnih odredaba ZOR-a. Vrhovni sud je takođe jasno i precizno odgovorio na sve revizijske navode. Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanatice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelantica se također žali da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se paušalno pozvala na ovo pravo, odnosno ničim nije obrazložila u čemu se sastoji povreda prava na imovinu. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelntice očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović