Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1104/08 (J. S.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1104/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1104/08, rješavajući apelaciju Jusufa Salihovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jusufa Salihovića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-U- 07-000 282 od 27. februara 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Jusuf Salihović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Radovan Stamenić, advokat iz Banjaluke, podnio je 9. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-U-07-000 282 od 27. februara 2008. godine.
2. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odsjek) donijelo je 31. oktobra 2001. godine rješenje broj 05-050-02-02-1768/99 kojim je odbijen, kao neosnovan zahtjev J.J. (umrli otac apelanta) za povrat stana u Banjaluci, ulica Cara Lazara broj 50/1. U obrazloženju rješenja navedeno je da je J.J. 22. aprila 1999. godine podnio zahtjev za povrat spornog stana. Nadalje, da se je J.S. (supruga podnosioca apelacije) 13. septembra 2001. godine obratila Ministarstvu sa zahtjevom da se izmjeni ulica i broj stana koji je predmet zahtjeva.
3. Odsjek je 10. oktobra 2005. godine donio zaključak, broj 05-050-02-02-1768/99-1, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva, broj 18.5/2-P217/07 od 12. marta 2007. godine, kojim je utvrđeno da je nedopuštena izmjena zahtjeva stranke u smislu da se umjesto vraćanja u posjed stana u ulici Cara Lazara broj 50, Banjaluka, traži vraćanje u posjed stana u ulici Vojvode Ćede Kecmanovića broj 9, pa je zahtjev odbačen zbog neblagovremenosti. Stavom dva dispozitiva obustavljen je postupak po zahtjevu J.J. za vraćanje u posjed stana u ulici Cara Lazara broj 50, zbog smrti stranke. 4. .Okružni sud je 27. februara 2008. godine donio presudu broj:011-0-U-07-000282 kojom je tužba apelanta u dijelu kojim se osporava rješenje Ministarstva broj 18.05/2-R217/07 od 12. marta 2007. godine odbijena, kao neosnovana, a u dijelu kojim se osporava zaključak Odsjeka, broj 05- 050-02-02-1768/99-1 od 10. oktobra 2005 godine se odbacuje, kao nedozvoljena. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je naveo da osporenim aktom nisu ostvareni razlozi iz odredbe člana
10. ZUS-a pa se tužba apelanta u dijelu kojim je izjavljena protiv rješenja Ministarstva, broj 18- 05/2-R-217/07 od 13. marta 2007. godine odbija kao neosnovana na osnovu odredbe člana 31. stav 1. i 2. istog zakona. S obzirom na odluku ovog suda, to i nije bilo mjesta rješavanju predmetne upravne stvari u sporu pune jurisdikcije, kako je to zatraženo tužbom. Nadalje, Okružni sud navodi da se u skladu sa članom 7. stav 1. ZUS upravni spor može voditi samo protiv konačnog upravnog akta, protiv koga nije dozvoljena žalba, a s obzirom da je apelant izjavio tužbu i protiv prvostepenog zaključka to se na osnovu navedene zakonske odredbe, u tom dijelu tužba odbacuje kao nedozvoljena.
5. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju,.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelantov otac je 22. aprila 1999. godine podnio zahtjev za povrat stana u Banjaluci, ulica Cara Lazara, a 13. septembra 2001. godine uradio izmjenu zahtjeva, odnosno tražio povrat stana u Banjaluci, ulica Vojvode Čede Kecmanovića. U ponovljenom postupku Odsjek je donio zaključak, broj 05-050-02-02-1768/99-1, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva, broj 18.5/2-P217/07 od 12. marta 2007. godine, kojim je utvrđeno da je nedopuštena izmjena zahtjeva stranke, pa je zahtjev odbačen zbog neblagovremenosti. Stavom dva dispozitiva obustavljen je postupak po zahtjevu J.J. za vraćanje u posjed stana u ulici Cara Lazara broj 50, zbog smrti stranke. Okružni sud je 27. februara 2008. godine donio rješenje, broj 011-0-U-07-000 282 kojim se tužba apelanta u odnosu na zaključak Odsjeka odbacuje kao nedozvoljena, a u odnosu na rješenje Ministarstva odbija kao neosnovana.
9. Dakle, upravni organi ni Okružni sud nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je zahtjev za povrat stana, odbačen iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant, odnosno njegov otac je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nisu efektivno iscrpljeni pravni lijekovi, već je samo formalno van roka podnesen zahtjev, na temelju kojeg organi uprave, te Okružni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine).
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović