Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1132/07 (Celuloza d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1132/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1132/07, rješavajući apelaciju Celuloza d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Celuloza d.o.o. Banja Luka podnesena protiv rješenja Okružnog suda Banja Luka broj Pž-
91/05 od 11. januara 2007. godine, rješenja Osnovnog suda Banja Luka broj IP-1566/02 od 10. januara 2005. godine i rješenja Osnovnog suda Banja Luka broj IP-1566/02 od 28. jula 2004. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Celuloza d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa direktor Mirko Drobac, podnio je 16. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-
91/05 od 11. januara 2007. godine, rješenja Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj IP-1566/02 od 10. januara 2005. godine i rješenja Osnovnog suda broj IP-1566/02 od 28. jula 2004. godine.
2. Osnovni sud je na prijedlog NOVE BANJALUČKE BANKE AD BANJA LUKA (u daljnjem tekstu: povjerilac), na temelju sporazuma zaključenog između apelanta i povjerioca donio rješenje o izvršenju broj IP-1566/02 od 5. decembra 2002. godine, radi naplate novčanog potraživanja pobliže označenog u navedenom rješenju. U navedenom rješenju je naznačeno da će sud, ukoliko apelant ne postupi po rješenju, odrediti izvršenje na nekretninama pobliže označenim u navedenom rješenju koje su u vlasništvu apelanta.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj IP-1566/02 od 28. jula 2004. godine odbijen je prigovor apelanta izjavljen protiv rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj IP-1566/02 od 5. decembra 2002. godine. U obraloženju rješenja sud je naveo da se apelantovi žalbeni navodi da se knjižna obavijest u pogledu iznosa duga ne slaže s iznosom iz osporenog rješenja nisu osnov za izjavljivanje prigovora budući da nisu previđeni u članu 47. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske, br. 59/03, 85/03 i 64/05, u daljnjem tekstu: ZIP) niti su osnov za obustavu postupka.
4. Osnovni sud je, rješavajući po prijedlogu povjerioca donio rješenje o dosudi broj IP-1566/02 od 10. januara 2005. godine, kojim je nekretnina u vlasništvu apelanta, pobliže označena u navedenom rješenju, prodata kupcu MC „Mekmilan“ DO Banja Luka (u daljnjem tekstu: kupac) i naloženo katastru SO Banja Luka da izvrši upis prava u korist kupca.
5. Rješenjem Okružnog suda broj Pž-91/05 od 11. januara 2007. godine žalbe koje je apelant izjavio protiv rješenja Osnovnog suda br.IP-1566/02 od 10. januara 2005. godine i IP-1566/02 od 28. jula 2004. godine su odbijene kao neosnovane i osporena rješenja potvrđena. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da su apelantovi žalbeni razlozi neosnovani, te da zakonitost i pravilnost prvostepenih rješenja ni jednim žalbenim razlogom, relevantnim za rješavanje spora, nije dovedena u pitanje, niti postoje povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega nije bilo moguće udovoljiti apelantovom zahtjevu.
6. Apelant smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
8. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, te da nekretnine, objekti i oprema koje su prodate u izvršnom postupku nisu mogle biti predmet izvršenja.
9. U konkretnom slučaju, apelant kao izvršenik osporava odluke koje su donesene u izvršnom postupku u kojem je izrvršena prodaja imovine apelanta radi namirenja novčanog potraživanja, koje je apelant imao prema tražitelju izvršenja. Ustavni sud naglašava da je u konkretnom izvršnom postupku predmet izvršenja umjesto pravomoćne presude sporazum apelanta i tražitelja izvršenja o osiguranju novčanog potraživanja, koji je sastavni dio navedenih pravomoćnih i izvršnih sudskih rješenja. Ustavni sud dalje zapaža da je u predmetnom izvršnom postupku izvršena prodaja apelantove imovine, koja je prethodno bila određena kao predmet založnog prava i čija je vrijednost ranije utvrđena sporazumom stranaka. Prema tome, o apelantovim imovinskim pravima na predmetnim nekretninama nije odlučivano u predmetnom izvršnom postupku. Naime prava i obaveze apelanta u odnosu na predmetne nekretnine su utvrđene u sporazumu apelanta i tražitelja izvršenja, a koji su u izvršnom postupku imali snagu izvršne sudske nagodbe. Ustavni sud napominje da je apelant sporazumom zaključenim pred sudom određenu svoju imovinu svojevoljno založio kao osiguranje da će biti isplaćeni krediti koje je dobio od povjerioca. Osporenim odlukama donesenim u izvršnom postupku samo je određen najpovoljniji ponuđač kao i činjenica da je iz cijene prodate imovine namireno povjeriočevo potraživanje. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da navodi apelanta da određena imovina nije mogla biti predmet izvršenja ne mogu biti od uticaja na rješenje konkretne pravne stvari budući da se o tome nije odlučivalo u izvršnom postupku. Ustavni sud se također poziva na vlastitu praksu u sličnom slučaju gdje je zaključio da pravo na imovinu nije zaštićeno u izvršnom postupku koji je vođen na osnovu sporazuma apelanta, kao izvršenika i tražitelja izvršenja o osiguranju novčanog potraživanja, koji su sastavni dio osporenih pravomoćnih i izvršnih sudskih rješenja .(vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3301/06 od 15. januara 2009. godine, tačka 17, dostupna na www.ustavnisud.ba ) Stoga se apelantovi navodi u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović