Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1643/07 («Došlić» d.o.o)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1643/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1643/07, rješavajući apelaciju «Došlić» d.o.o, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Došlić» d.o.o. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-
000 119 od 23. februara 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. «Došlić» d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banja Luke, podnio je 8. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 119 od 23. februara 2007. godine.
2. Rješavajući po tužbi apelanta protiv Republike Srpske, Ministarstva trgovine i turizma (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate duga, Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je presudu broj PS-1064/02 od 26. decembra 2002. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 47.471,79 KM na ime glavnog duga, sa zakonskom zateznom kamatom od dana utuženja, odnosno od 2. novembra 2001. godine pa do isplate, i nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.421,00 KM, a sve u roku od 8 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, apelant je odbijen. Osnovni sud je naveo da je apelant u periodu od 1. augusta 2000. do 12. februara 2001. godine na osnovu Uredbe o plaćanju maloprodajne takse za određene proizvode izvršio obračun i plaćanje navedene takse na promet nafte i naftnih derivata u visini utuženog iznosa. Kako je Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske, broj U-34/99 od 19. februara 2000. godine, utvrđeno da navedena Uredba nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, te da je ista, stoga, prestala da važi, Osnovni sud je zaključio da je tuženi, prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima, kao sticalac imovine bez pravnog osnova dužan istu da vrati apelantu ili nadoknadi mu vrijednost postignute koristi. Protiv presude Osnovnog suda broj PS-1064/02 od 26. decembra 2002. godine tuženi je izjavio žalbu.
3. Okružni sud je, odlučujući o žalbi tuženog, donio rješenje broj PŽ-117/03 od 26. septembra 2005. godine kojom je žalbu usvojio, ukinuo osporenu presudu u dosuđujućem dijelu i tužbu odbacio. Okružni sud je obrazložio da je prema odredbi člana 67. Zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 25/98 i 40/98) koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka obaveze predviđeno da poreski obveznik od koga je naplaćen porez na promet, a koji nije bio dužan da ga plati (kakav je slučaj u ovoj pravnoj stvari), ima pravo zahtjevati povraćaj plaćenog poreza na promet, kamate, troškove prinudne naplate i novčane kazne, a o zahtjevu odlučuje poreski organ u smislu stava 4. navedene zakonske odredbe. Nadalje, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi se o povratu više uplaćenih javnih prihoda, pa je apelant zahtjev za povrat više uplaćenih sredstava na osnovu taksi na određene proizvode mogao podnijeti samo organu uprave u čijem sjedištu se vodi kao poreski obveznik, a ne sudu, jer zahtjev u predmetnoj pravnoj stvari ne spada u sudsku nadležnost. Apelant je protiv rješenja Okružnog suda broj PŽ-117/03 od 26. septembra 2005. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
4. Vrhovni sud donio je rješenje broj 118-0-Rev-06-000 119 od 23. februara 2007. godine kojom je odbio reviziju apelanta. Vrhovni sud je, prihvatajući stav drugostepenog suda, naveo da je osporena presuda pravilna i zakonita.
5. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelant je u skladu sa članom 67. stav 1. Zakona o akcizama i porezu na promet imao mogućnost da podnese zahtjev za povrat pogrešno ili više uplaćenih javnih prihoda poreskom organu kod kojeg je registrovan kao poreski obveznik, što prema stanju spisa, apelant nije učinio. Umjesto toga, apelant je protiv tuženog podnio tužbu radi isplate duga, a koju su u konačnici sudovi odbacili zbog nenadležnosti za odlučivanje. Dakle, propust apelanta da se obrati nadležnom upravnom organu imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni sudovi nisu upuštali u osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po tužbi. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović