Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2075/09 (M. R.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2075/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2075/09, rješavajući apelaciju Mileta Rakite, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Rakite, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118- 0-Rev-08-000 631 od 16. aprila 2009. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Gž-08-000197 od 11. aprila 2008. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu, broj 075-0-P-07-000051 od 27. novembra 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Rakita (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Draginja Selak, advokat iz Bosanske Gradiške, podnio je 29. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-08-000 631 od 16. aprila 2009. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-08-000197 od 11. aprila 2008. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 075-0-P- 07-000051 od 27. novembra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj 075-0-P-07-000051 od 27. novembra 2007. godine obavezan je apelant da «Elektrokrajini» a.d. Banjaluka RJ «Elektrodistribucija» Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 475,97 KM na osnovu isporučene i utrošene električne enrgije za period od 28. februara 2006. godine do 28. februara 2007. godine, počev od presuđenja pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom odbijen je u cjelosti tužitelj sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. Tužitelj je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.142,38 KM.

3. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-Gž-08-000197 od 11. aprila 2008. godine, djelimično je uvažena žalba tužitelja protiv presude Osnovnog suda, broj 075-0-P-07-000051 od 27. novembra 2007. godine i prvostepena presuda je preinačena tako što je utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a u preostalom dijelu žalba tužitelja je odbijena i sporna presuda je potvrđena u pobijanom odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu.

4. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-08-000 631 od 16. aprila 2009. godine, odbačena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu:ZPP) propisno je da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00KM. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 247. stav 1 ZPP, kojom je propisano da će revizijski sud rješenjem odbaciti nedozvoljenu reviziju. U smislu stava 2. ovog člana revizija je nedozvoljena, između ostalog, ako je izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti. U smislu odredbe člana 254. stav 1. ZPP, stranka može izjaviti reviziju protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen, a stavom 4. istog člana je propisano da se u postupku po reviziji protiv rješenja shodno primjenjuju odredbe tog zakona o reviziji protiv presude. Izrekom presude se odlučuje o glavnom i sporednom potraživanju (član 191. stav 3. ZPP), a o zahtjevu za naknadu troškova sud odlučuje presudom ili rješenjem, kojim se završava postupak pred tim sudom (član 396. stav 3. ZPP). Odluka o troškovima u presudi se smatra rješenjem (član 175. stav 4. ZPP). Iz sadržaja naprijed prikazanih odredaba Vrhovni sud je zaključio da zahtjev za naknadu troškova predstavlja sporedno potraživanje, pa je odluka o takvom zahtjevu sadržana u izreci presude kojom se meritorno odlučuje o tužbenom zahtjevu. Kada se pobijanom drugostepenom presudom pored odluke o glavnoj stvari odluči i o troškovima postupka kao sporednom potraživanju, revizija protiv odluke o troškovima nije dozvoljena, s obzirom na odredbu člana 254. stav 1. i 4. ZPP. Izuzetak od opšteg pravila da se o naknadi troškova postupka kao sporednom potraživanju odlučuje izrekom presude, predstavlja situacija propisana odredbom člana 396. stav 4. ZPP, tako što se posebnim rješenjem o naknadi troškova odlučuje kada pravo na naknadu troškova ne zavisi od odluke o glavnoj stvari. Tada to rješenje predstavlja samostalnu pravnu cjelinu, saglasnu odredbi člana 254. stav 1. ZPP. U tom slučaju, ocjena ispunjenja uslova za dozvoljenost revizije se cijeni prema odredbi člana 237. ZPP. Prema tome, Vrhovni sud smatra da za ocjenu dozvoljenosti revizije izjavljene protiv presude u dijelu odluke o troškovima postupka nije od značaja kolika je vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude, već da li je odluka o troškovima postupka sadržana u presudi, ili je riječ o posebnom, samostalnom rješenju kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka. Kako je u ovoj konkretnoj pravnoj stvari pobijanom presudom odlučeno i o troškovima postupka, to slijedi da revizija protiv rješenja o troškovima parničnog postupka sadržanog u izreci presude nije dozvoljena, jer se ne radi o rješenju drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen.

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 1046/06 od 8. novembra 2007. godine).

8. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je rješenjem, broj 118-0-Rev-08-000 631 od 16. aprila 2009. godine, odbacio kao nedopuštenu reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Okružnog suda, broj 011-0-Gž-08-000197 od 11. aprila 2008. godine. Obzirom na navedeno, nesporno je da je u slučaju apelanta revizija bila neefektivan pravni lijek, iz čega proizilazi da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Okružnog suda, broj 011-0-Gž-08-000197 od 11. aprila 2008. godine.

9. S obzirom na to da je, prema dokazima u spisu, apelantu presuda Okružnog suda, broj 011-0-Gž-08-000197 od 11. aprila 2008. godine, uručena 29. aprila 2008. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 29. juna 2009. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Okružnog suda.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2075/09 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio