Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2160/08 (H. T.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2160/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2160/08, rješavajući apelaciju Habiba Teletović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Habibe Teletović, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Gž-96/6 od 8. maja 2008. godine i rješenja Općinskog suda Sarajevo, broj Pr- 1620/2003 od 9. januara 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Habiba Teletović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 17. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj Gž-96/6 od 8. maja 2008. godine i rješenja Općinskog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pr-1620/2003 od 9. januara 2004. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelantice je, u skladu sa članom 20. stav 1. Pravila Ustavnog suda zatraženo da apelaciju dopuni u roku od 15 dana. Apelantica je dopunila apelaciju 22. septembra 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda, broj Pr-1620/2003 od 9. januara 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH, broj Gž-96/6 od 8. maja 2008. godine, odbačena je kao neblagovremena apelanticina tužba protiv Ministarstva inostranih poslova BiH (u daljnjem tekstu: poslodavac), radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, MFA-BA-OPK broj 10921-02-3- 13892/01 od 26. jula 2001. godine.
3. Općinski sud je utvrdio da je apelantici sporno rješenje dostavljeno na kućnu adresu, preporučenom pošiljkom, (ostavljeno bez potpisa) 7. avgusta 2001. godine, a apelantica je za isto saznala po povratku sa godišnjeg odmora, odnosno najkasnije 31. avgusta 2001. godine. Tužbu za poništenje spornog rješenja poslodavca apelantica je podnijela, Općinskom sudu u Sarajevu, 9. juna 2003. godine, odnosno nakon proteka zakonskog prekluzivnog roka od 30 dana, pa je apelanticinu tužbu odbacio kao neblagovremenu na osnovu odredbi 334. i 335. Zakona o državnoj upravi («Službeni list RBiH», broj 26/93, u daljnjem tesktu: ZDU).
4. Kantonalni sud u Sarajevu se rješenjem broj Gž-751/04 od 16. februara 2005. godine oglasio stvarno nenadležnim za rješavanje po apelanticinoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja i spis ustupio Sudu BiH kao stvarno nadležnom.
5. U obrazloženju rješenja Suda BiH, broj Gž-96/6 od 8. maja 2008. godine navedeno je da je apelanticinu tužbu valjalo odbaciti kao nedozvoljenu jer se apelantica prethodno nije obratila prigovorom za zaštitu prava iz radnog odnosa funkcioneru koji rukovodi organom uprave u skladu s odredbom 333. ZDU . Takođe, u obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da u smislu odredbi člana 334. i 335. ZDU, zaštitu prava pred nadležnim sudom može ostvarivati samo radnik koji je prethodno ostvarivao zaštitu prava pred nadležnim organom poslodavca. S obzirom da se apelantica nije u skladu s odredbom člana 333. ZDU obratila poslodavcu sa prigovorom na rješenje o prestanku radnog odnosa, MFA-BA-OPK broj 10921-02-3-13892/01 od 26. jula 2001. godine, ista je izgubila i pravo na zaštitu pred nadležnim redovnim sudom. Sud BiH je, budući da odbacivanje tužbe ima istu posljedicu za apelanticu, na osnovu člana 202 tačka 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik BiH» br.26/04 i 84/07) odlučio kao u dispozitivu osporenog rješenja.
6. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, apelantica se nije obratila poslodavcu prigovorom na rješenje o prestanku radnog odnosa, broj 10921-02-3-13892/01 od 26. jula 2001. godine, čime je u skladu sa članom 334. i 335. ZDU izgubila pravo na zaštitu pred nadležnim redovnim sudom. Obzirom da je apelantica podnijela nedozvoljenu tužbu redovni sudovi su je odbacili bez upuštanja u ocjenu osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala prethodno podnijeti prigovor funkcioneru koji rukovodi organom uprave, odnosno blagovremeno podnijeti tužbu nadležnom sudu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da nepodnošenjem prigovora poslodavcu, odnosno neblagovremenom tužbom Općinskom sudu apelantica nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje Općinski sud, a kasnije ni Sud BiH nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović