Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2202/08 (R. Č.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2202/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2202/08, rješavajući apelaciju Razije Čaušević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Razije Čaušević podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-Ž-

08-000 247 od 27. maja 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Razija Čaušević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kotor Varoši, podnijela je 18. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-08-000 247 od 27. maja 2008. godine. Apelantica je 5. i 14. augusta 2008. godine, na traženje Ustavnog suda, dopunjavala apelaciju.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-6/98 od 17. augusta 1998. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Ž-129/98 od 15. februara 1999. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelantice podnesena radi zaštite prava iz radnog prava protiv Nove Banjalučke banke a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), uz obrazloženje da je apelantica propustila rok za podnošenje tužbe u roku od 15 dana, kako je to predviđeno članom 57. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98.

3. Rješenjem Osnovnog suda, broj RS-6/98 od 26. oktobra 2007. godine, dozvoljeno je ponavljanje postupka u ovom predmetu i ukinuto pravosnažno rješenje Osnovnog suda, broj RS-6/98 od 17. augusta 1998. godine, te određeno da će se pripremno ročište, odnosno, glavna rasprava, odrediti po pravosnažnosti ovog rješenja.

4. Rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Ž-08-000 247 od 27. maja 2008. godine, uvažena je žalba tužene i rješenje Osnovnog suda, broj RS-6/98 od 26. oktobra 2007. godine, preinačeno tako da je odbijen zahtjev apelantice za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka.

5. Apelantica se žali da joj je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Apelantica je podnijela tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je rješenjem, broj RS-6/98 od 17. augusta 1998. godine, tužbu apelantice odbacio kao neblagovremenu, što je potvrdio i Okružni sud, rješenjem broj Ž-129/98 od 15. februara 1999. godine. Apelantica je nakon toga podnijela zahtjev za ponavljanje predmetnog postupka, te je isti prvobitno bio usvojen od strane Osnovnog suda, međutim, u žalbenom postupku, Okružni sud je rješenjem, broj 011-0-Ž-08-000 247 od 27. maja 2008. godine, preinačio navedeno rješenje Osnovnog suda i odbio zahtjev za ponavljanje postupka.

9. Ustavni sud zapaža da se apelantica žali isključivo na rješenje Okružnog suda, broj 011-0-Ž-

08-000 247 od 27. maja 2008. godine, odnosno, na postupak u kojem se odlučivalo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Međutim, kako je tužba apelantica odbačena kao neblagovremena, Ustavni sud zaključuje da apelantica nema meritornu odluku kojom je pravosnažno riješeno o njenom imovinskom pravu.

10. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti žalbenih navoda apelantice u postupku pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu nadležnom sudu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2202/08 (R. Č.) | Sudska praksa | Aktio