Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2242/08 (V. P.-J.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2242/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2242/08, rješavajući apelaciju Vesne Papić-Janošević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesne Papić-Janošević podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-U-
07-000349 od 19. juna 2008. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-448/07 od 31. januara 2007. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23-04/II-23-372/05 od 28. novembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Vesna Papić-Janošević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 22. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-U-07-000349 od 19. juna 2008. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-448/07 od 31. januara 2007. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23-04/II-23-372/05 od 28. novembra 2006. godine. Apelantica je 7. novembra 2008. i 1. aprila 2009. godine dopunila apelaciju.
2. Zaključkom Uprave, broj 23-04/II-23-372/05 od 28. novembra 2006. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelantice za vraćanje u posjed stana u ulici Džemala Bijedića 25/I, Sarajevo.
3. Rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-448/07 od 31. januara 2007. godine, odbijena je žalba apelantice izjavljena protiv zaključka Uprave.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj 009-0-U-07-000349 od 19. juna 2008. godine, odbijena je tužba apelantice izjavljena protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je i po ocjeni ovog suda tokom upravnog postupka nedvojbeno utvrđeno da je apelantica svoj zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed podnijela tek 21. novembra 2005. godine, a ista bi situacija bila i da je podnesak apelantice od 28. septembra 2004. godine primljen kao njen zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Kantonalni sud je dalje naveo da su pravilno zaključili upravni organi da je zahtjev apelantice podnesen po proteku roka određenog članom 5. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine F BiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 54/01 i 29/03) i da je apelantici slijedom toga prestalo stanarsko pravo. Kantonalni sud je ocijenio da je Minstarstvo pravilno zaključilo da donošenje zaključka o odbacivanju zahtjeva od strane prvostepenog organa umjesto rješenja o odbijanju zahtjeva ne predstavlja bitnu povredu postupka, jer je pravilno donesena negativna odluka i time nije povrijeđen zakon na štetu apelantice.
5. Apelantica se žali da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelantica je Upravi podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed, koja je zaključkom od 28. novembra 2006. godine, odbacila zahtjev apelantice kao neblagovremen. Ovakav zaključak potvrdilo je i Ministarstvo, odbijajući apelantičinu žalbu kao neosnovanu. Apelantica je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 31. januara 2007. godine. Kantonalni sud je odlučujući o tužbi donio presudu, broj 009-0-U-07-
000349 od 19. juna 2008. godine, kojom je tužbu odbio, ističući u obrazloženju presude da je zahtjev za vraćanje predmetnog stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za vraćanje zakonit i pravilan. Iz navedenog proizilazi da presuda Kantonalnog suda na koju se apelantica žali, nije presuda o meritumu apelantičinog zahtjeva, jer je navedenom presudom samo odlučeno da li su zakonite ili ne procesne odluke upravnih organa kojima je apelantičin zahtjev za vraćanje stana odbačen kao neblagovremen.
9. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti zahtjeva apelantice za vraćanje stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelantice na vraćanje u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpila pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine).
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović