Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2327/09 (H.S.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2327/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2327/09, rješavajući apelaciju H.S, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.S. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Uvp-06-000494 od 25. juna 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.S. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-001387 od 9. juna 2009. godine i broj 009-0-Gž-07-002042 od 15. aprila 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. H.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 20. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-06-000494 od 25. juna 2009. godine. Nakon toga, apelant je, 24. jula 2009. godine, dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije kojom je osporio rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-001387 od 9. juna 2009. godine. Pored toga, apelant je, 27. jula 2009. godine, dostavio još jednu dopunu apelacije kojom je osporio rješenje Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-

002042 od 15. aprila 2009. godine.

Postupak okončan presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-000494 od 25. juna 2009. godine

2. Prema stanju spisa, rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-06-001160 od 25. oktobra 2006. godine odbačen je apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinca zajamčenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, podnesen protiv direktora Federalne uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Sarajevo, Željka Obradovića.

3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-000494 od 25. juna 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-001160 od 25. oktobra 2006. godine. Obrazlažući osporenu presudu Vrhovni sud je citirao odredbe čl. 60. i 62. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS; «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 9/05) koje propisuju da pojedinac čija su prava ili osnovne slobode zajamčene Ustavom FBiH i instrumentima Aneksa Ustava FBiH povrijeđene konačnim pojedinačnim aktom nadležnog organa, ima pravo zahtijevati zaštitu tih prava i sloboda kod nadležnog suda u skladu sa ovim Zakonom, ako nije osigurana druga sudska zaštita. Po članu 62. citiranog zakona zaštita sloboda i prava pojedinca zajamčenih Ustavom FBiH osigurava se i u slučaju ako su te slobode ili prava povrijeđeni radnjom službene osobe u organu Uprave, odnosno odgovorne osobe u gospodarskom ili drugom društvu, ustavni ili drugoj pravnoj osobi kojom se, suprotno zakonu, određenom pojedincu neposredno sprečava ili ograničava takva sloboda ili pravo i ako nije osigurana druga sudska zaštita. U konkretnom slučaju nisu navedene radnje odnosno konačni pojedinačni akti nadležnih organa niti radnje službene osobe kojima bi prava i osnovne slobode zajamčene ustavom i instrumentima Aneksa Ustava FBiH apelant bila povrijeđena. Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinca zajamčenih Ustavom FBiH, pa je podneseni zahtjev Kantonalni sud trebao odbiti, a ne rješenjem odbaciti, ali zbog te nepravilnosti nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, jer je njegov zahtjev pravilnom primjenom zakona negativno rješen.

Postupci okončani rješenjima Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-001387 od 9. juna 2009. godine i broj 009-0-Gž-07-002042 od 15. aprila 2009. godine

4. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-I-07-

001409 od 9. maja 2007. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Kantonalnog suda broj 009-

0-Gž-07-001387 od 9. juna 2009. godine, odbačen je kao neuredan apelantov prijedlog za izvršenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud postupajući po prijedogu za izvršenje od 6. aprila 2007. godine, zaključkom od 10. aprila 2007. godine naložio apelantu, pod prijetnjom odbačaja prijedoga, da u roku od 8 dana dostavi ispravljen i dopunjen prijedog za izvršenje tako što će označiti izvršnu ispravu na osnovu koje zahtjeva izvršenje i dostaviti izvršnu ispravu sa potvrdom izvršnosti. Kako apelant nije postupio po nalogu suda, prvostepeni sud je odbacio prijedlog za izvršenje.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-I-07-002444 od 2. augusta 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-002042 od 15. aprila 2009. godine, odbačen je kao neuredan apelantov prijedlog za izvršenje od 27. juna 2007. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud postupajući po prijedogu za izvršenje od 27. juna 2007. godine, zaključkom od 29. juna 2007. godine naložio apelantu, pod prijetnjom odbačaja prijedoga, da u roku od 8 dana dostavi 4 primjerka ispravljenog i dopunjenog prijedloga za izvršenje koji će ispraviti i dopuniti na način da tačno označi predmet i sredstvo izvršenja, tačno označi izvršnu ispravu na osnovu koje predlaže da se izvršenje provede, uz dostavljanje iste sa potvrdom izvršnosti. Kako apelant nije postupio po nalogu suda, prvostepeni sud je, primjenom odredbi člana 11. i 21. stav 1. te čl. 23, 27. i 36. stav 1. i člana 39. Zakona o izvršnom postupku, u vezi sa članom 67. Zakona o parničnom postupku, donio rješenje kojim je prijedlog za izvršenje odbacio kao neuredan.

6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-000494 od 25. juna 2009. godine, te rješenjima Kantonalnog suda broj broj 009-0-Gž-07-001387 od 9. juna 2009. godine i broj 009-0-Gž-07-002042 od 15. aprila 2009. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; 15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“ U odnosu na presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-000494 od 25. juna 2009. godine

8. U konkretnom slučaju apelant se žali na presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-000494 od 25. juna 2009. godine kojom je odbijen zahtjev apelanta za preispitivanje sudske odluke, rješenja Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-001160 od 25. oktobra 2006. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu apelanta za preispitivanje presude Kantonalnog suda, kojim je pravosnažno okončan upravni spor, ne tiče odlučivanja o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za preispitivanje presude nije odlučivalo ni o pravu apelanta na imovinu iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

U odnosu na rješenja Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-001387 od 9. juna 2009. godine i broj 009-0-Gž-07-002042 od 15. aprila 2009. godine

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, apelantu je zaključcima Općinskog suda, od 10. aprila 2007. godine i 29. juna 2007. godine, naloženo da u roku od 8 dana, a u skladu sa članom 27. Zakona o izvršnom postupku, ispravi i dopuni prijedlog za izvršenje koji će ispraviti i dopuniti na način da tačno označi predmet i sredstvo izvršenja, tačno označi izvršnu ispravu na osnovu koje predlaže da se izvršenje provede, uz dostavljanje iste sa potvrdom izvršnosti. Budući da apelant u ostavljenom roku nije postupio po trženju suda, apelantov prijedlog je odbačen kao neuredan.

11. Dakle, da bi se u postupku pred Ustavnim sudom, moglo raspravljati o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelant je morao postupiti po traženju suda i ispraviti i dopuniti prijedlog za izvršenje ili opravdati nemogućnost postupanja po traženju suda. Kako apelant nije postupio po traženju suda, niti je uspio opravdati ovaj svoj propust, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nepostupanjem po traženju suda, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, jer zbog poropusta da uredi prijedlog za dozvolu izvršenja, Općinski sud nije mogao meritorno odlučivati o apelanticinom prijedlogu.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2327/09 (H.S.) | Sudska praksa | Aktio