Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2556/08 (B. K.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2556/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2556/08, rješavajući apelaciju Behudina Kulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Behudina Kulića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118- 0-Rev-07-000 506 od 4. juna 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Ž-06-000 843 od 13. februara 2007. godine, rješenja Osnovnog suda u Banjaluci, broj RS-360/00 od 3. novembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Behudin Kulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-07-000 506 od 4. juna 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-06-000 843 od 13. februara 2007. godine, rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-360/00 od 3. novembra 2006. godine.

2. Apelant navodi da je do 21. aprila 1992. godine bio uposlenik Opštinske uprave društvenih prihoda Opštine Banjaluka (u daljnjem tekstu: poslodavac) na mjestu referent za razrez poreza kada mu rješenjem broj 07-126-76/92 prestao radni odnos. Prema navodima iz apelacije navedeno rješenje apelant je pribavio 24. maja 2000. godine.

3. Osnovni sud je 3. novembra 2006. godine donio rješenje broj RS-360/00, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 843 od 13. februara 2007. godine, kojim je tužba apelanta odbačena kao nedozvoljena. Stavom dva rješenja obavezan je apelant da poslodavcu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.125,00 KM, u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja pod prijetnjom izvršenja, dok je sa viškom zahtjeva za naknadu troškova, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa poslodavac odbijen.

4. U obrazloženju svog rješenja Okružni sud je naveo da je članom 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ», br. 60/89 i 42/90), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa, propisano da radnik, u cilju zaštite svojih prava iz radnog odnosa, ima pravo da u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je radnik saznao za povredu tog prava, podnese prigovor nadležnom organu u preduzeću. Nadalje, da je članom 83. stav 1. istog zakona propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u preduzeću ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora, ima pravo u narednom roku od 15 dana da traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. U toku postupka pred Osnovni sudom, na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno je da je apelantu radni odnos prestao 21. maja 1992. godine, na osnovu rješenja o prestanku radnog odnosa broj 07-126-76/92 od 29. maja 1992. godine, da je apelant za činjenicu da mu je uskraćeno pravo rada kod poslodavca saznao 14. maja 1992. godine kada mu je zabranjen ulaz u zgradu poslodavca, a da je rješenje o prestanku radnog odnosa primio 24. maja 2000. godine. Takođe, u postupku je utvrđeno da je apelant u toku čitavog ratnog i poslijeratnog perioda neprekidno živio u Banjaluci. S obzirom da se apelant nije obraćao poslodavcu za zaštitu svojih prava sve do 7. juna 2000. godine, odnosno nakon 19. juna 1996. godine, kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, objavljene u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 15/96, ukinuto ratno stanje i kada su prestali opravdani razlozi da traži zaštitu svojih prava, a da je tužbu Osnovnom sudu izjavio tek 12. oktobra 2000. godine, sud je ocijenio da je, u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi, predmetna tužba neblagovremena.

5. Protiv rješenja Okružnog suda, broj 011-0-Ž-06-000 843 od 13. februara 2007. godine, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem, broj 118-0-Rev-07-000 506 od 4. juna 2008. godine, reviziju apelanta odbio.

6. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 6. i 7. Međunardonog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju apelantova tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa je rješenjem Osnovnog suda, broj RS-360/00 od 3. novembra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 843 od 13. februara 2007. godine, odbačena kao nedozvoljena. Potom je Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju zaključivši da su nižestepene odluke pravilne i zasnovane na zakonu.

10. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2556/08 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio