Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2578/08 (Z. D. P.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2578/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2578/08, rješavajući apelaciju Zilhe Džigal Pinjo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zilhe Džigal Pinjo podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-

PVLZ-08-000004 od 14. maja 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Zilha Džigal Pinjo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović i Maida Galijatović, advokati iz Sarajeva, podnijela je 21. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-PVLZ-08-000004 od 14. maja 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda I Sarajevo, broj P-1136/99 od 25. januara 2000. godine, koja je potvrđena u žalbenom postupku presudom Kantonalnog suda, broj GŽ-572/00 od 17. januara 2001. godine, utvrđeno je da apelantica zajedno sa troje zajedničke malodobne djece ima pravo na useljenje i korištenje stana u ulici M. Handžića 23, Sarajevo, što je Raif Džigal (u daljnjem tekstu: prvotuženi) dužan trpiti i omogućiti im korištenje istog odmah, a najkasnije u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, te apelantici nadoknaditi troškove postupka, dok je sa ostalim dijelom tužbenog zahtjeva apelantica odbijena.

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud je u izvedenim dokazima imao sasvim pouzdan osnov za donošenje pobijanih pravnih zaključaka, pri čemu se dati razlozi koje je u potpunosti prihvatio kao valjane i Kantonalni sud. Kantonalni sud je dalje naveo da se apelantica razvela sa prvotuženim 31. maja 1999. godine, a da je u toku trajanja braka njegova firma «Energoinvest-Energopetrol» dodijelila mu predmetni stan na trajno korištenje, rješenjem od 2. augusta 1996. godine, kao i da nije sporno da je stan dodjeljen za potrebe prvotuženog, njegove supruge - apelantice i njihovo troje malodobne zajedničke djece, koji su, nakon razvoda braka, dodjeljeni na brigu, zaštitu i vaspitanje apelantici. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila Lejla Vražalić, koja je umrla 11. oktobra 1992 godine sama, bez članova porodičnog ili zajedničkog domaćinstva, te da je predmetni stan, kako slijedi iz priložene dokumentacije, a po zahtjevu vlasnika stana, bio proglašen napuštenim 16. februara 1996 godine, a zatim rješenjem od 17.marta 1995. godine, dodjeljen Jusufu Muslimu na privremeno korištenje. Kantonalni sud je istakao da je podneskom vlasnika od 2. septembra 1996 godine, traženo preispitivanje rješenja o proglašenju stana napuštenim i dodjeli stana na privremeno korištenje, pa je tom zahtjevu udovoljeno rješenjem Uprave za rješavanje u stambenoj oblasti Kantona Sarajevo od 17. decembra 1998, godine, kada je i utvrdjeno da Jusuf Muslim nezakonito koristi stan zbog čega je i deložiran, te slijedom toga, otpao je osnov za zakonito korištenje stana. Kantonalni sud je naveo da se prvotuženi uselio u predmetni stan nakon što je deložiran privremeni korisnik kome je otpao taj osnov za korištenje, te da bez obzira da li je stan proglašavan napuštenim ili ne, prvotuženi je dužan omogućiti apelantici i svojoj troje malodobne djece da usele u stan koji on koristi sada kao privremeni korisnik, jer je trajno rješenje postalo privremeno, dok ne prođu rokovi za nadovjeru, a sklopljeni ugovori o korištenju stana su poništeni. Kantonalni sud je smatrao da je pravilno utvrdio prvostepeni sud da će porodica prvotuženog dijeliti zajedno sa njim istu sudbinu predmetnog stana, što znači da to ne utiče na njihovo pravo da usele u stan, jer ako prvotuženi bude deložiran ili na drugi način izađe iz tog stana, istu sudbinu snosit će i članovi njegovog domaćinstva, odnosno apelantica i njihovo troje malodobne djece.

4. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda I Sarajevo, broj I-2734/01 od 19. marta 2001. godine, dozvoljeno je izvršenje presude Općinskog suda I Sarajevo, broj P-1136/99 od 25. januara 2000. godine.

5. Nakon podnošenja prigovora na rješenje o izvršenju od strane trećeg lica, Senada Vražalića, unuka nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu Lejle Vražalić, Općinski sud I Sarajevo je donio zaključak, broj I-2734/01 od 11. jula 2001. godine, kojim je uputio Senada Vražalića da pokrene parnicu protiv apelantice kao povjerioca, radi proglašenja da nije dopušteno izvršenje prinudnim useljenjem i korištenjem predmetnog stana apelantice zajedno sa troje djece.

6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1223/01 od 7. maja 2004. godine, odbijen je Senad Vražalić sa tužbenim zahtjevom radi utvrđenja nedopustivosti izvršenje i obavezan apelantici nadoknaditi troškove postupka, međutim, presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1226/04 od 7. oktobra 2004. godine, uvažena je žalba Senada Vražalića i prvostepena presuda preinačena tako da je utvrđeno da je nedopustivo rješenje Općinskog suda I Sarajevo, broj I-

2734/01 od 19. marta 2001. godine, kojim je dozvoljeno apelantici zajedno sa njeno troje djece useljenje i korištenje predmetnog stana, pa dosljedno tome, apelantica je dužna iseliti se iz predmetnog stana zajedno sa članovima svog domaćinstva, te je dužna predati stan u posjed i slobnodno raspolaganje, slobodan od stvari i osoba Senadu Vražaliću, te je dužna nadokaditi mu troškove postupka.

7. Rješenjem Kantonalnog suda, broj 009-0-Gž-06-001995 od 7. marta 2008. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Kantonalnog suda, broj 009-0-PVLZ-08-000004 od 14. maja 2008. godine, odbijen je prijedlog apelantice za ponavljanje postupka okončanog pravosnažnom presudom Općinskog suda, broj P-1223/01 od 7. maja 2004. godine, koja je preinačena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1226/04 od 7. oktobra 2004. godine, te je obavezana apelantica da Senadu Vražaliću nadoknadi troškove postupka.

8. Apelantica se žali da joj je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

10. Ustavni sud primjećuje da se apelantica žali na rješenja koja su donesena u postupku u kojem je Kantonalni sud odlučivao o prijedlogu apelantice za ponavljanje parničnog postupka pravosnažno okončanog presudom presudom Općinskog suda, broj P-1223/01 od 7. maja 2004. godine i presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1226/04 od 7. oktobra 2004. godine. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelantice u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne utvrđuje «osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Analogno iznesenom stavu u postupku povodom prijedloga za ponavljanje pravosnažno okončanog parničnog postupka se ne određuju građanska prava i obaveze apelantice. U ovom postupku odlučuje se samo o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne.

11. Ustavni sud primjećuje da se u parničnom postupku pred Kantonalnim i Općinskim sudom, u kojem su donesene presuda Općinskog suda, broj P-1223/01 od 7. maja 2004. godine i presuda Kantonalnog suda, broj Gž-1226/04 od 7. oktobra 2004. godine, odlučivalo o njenim građanskim pravima i obavezama koje štiti član 6. stav 1. Evropske konvencije. U postupku koji je slijedio, po prijedlogu apelantice za ponavljanje okončanog predmetnog parničnog postupka, odlučivalo se isključivo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ponavljanje navedenog postupka, pa se shodno tome apelantica ne može pozivati na povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pošto je takva apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Apelantica navodi da je zbog odbijanja prijedloga za ponavljanje postupka povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud ponovo ukazuje da apelantica pobija odluke donesene u postupku po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u kojem sudovi nisu mogli ulaziti u ocjenu zakonitosti odluka donesenih u pravosnažno okončanom parničnom postupku. Također, Ustavni sud je već zaključio da se postupak povodom prijedloga za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka nije ticao određivanja građanskih prava i obaveza apelantice, pa se stoga navodi u vezi sa povredom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2578/08 (Z. D. P.) | Sudska praksa | Aktio