Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2742/08 (M. D.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 28
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima · čl. 30
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2742/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2742/08, rješavajući apelaciju Marice Dragić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marice Dragić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-U-07-000 405 od 15. jula 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Marica Dragić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je 9. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-U-07-000 405 od 15. jula 2008. godine.
2. Rješenjem Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba), broj 05-02/I-2-PS-23-5126/05 od 18. jula 2006. godine, određeno je da ono po pravosnažnosti zamjenjuje ugovor o korištenju stana, zaključen između apelantice, s jedne strane, i Općine Tuzla, s druge strane, za stan koji se nalazi u ulici Turalibegova 75, Tuzla, dok se isti ne zaključi u smislu odredaba Zakona o stambenim pitanjima.
3. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Minstarstvo), broj 12-06/1-23-386/06 od 28. septembra 2006. godine, odbijena je žalba Općinskog pravobranilaštva Tuzla izjavljena protiv rješenja Službe.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-U-06-000 541 od 20. juna 2007. godine, uvažena je tužba Općine Tuzla, poništena rješenja Ministarstva i Službe, i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješvanje.
5. Zaključkom Službe, broj 05-02/I-2-23-PS-5126/05 od 19. jula 2007. godine, odbačen je zahtjev apelantice za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, zbog nenadležnosti za postupanje. U obrazloženju zaključka je navedeno da iz podataka koji se nalazu u spisu, nesumnjivo je da apelantica predmetni stan koristi od 1973. godine, pa sve do danas, i to kao bespravni korisnik stana, iz kojeg razloga se na nju ne može primijeniti član 30. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list Republike BiH» br. 14/84, 12/87, 36/89, 2/93, te «Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99) (takav zahtjev je već jednom odbačen zaključkom od 26. decembra 1984. godine). Služba je dalje navela da ona nema ni nadležnost da utvrdi da je apelantica dugogodišnjim bespravnim korištenjem stekla stanarsko pravo, niti da udovolji zahtjevu za izdavanje rješenja koje će po pravosnažnosti zamijeniti ugovor o korištenju stana, a na osnovu člana 28. istog Zakona. Služba je navela da apelantica svoja eventualna prava na predmetnom stanu može ostvariti samo pred nadležnim sudom.
6. Rješenjem Minstarstva, broj 12/01-1-23-386/06 od 28. augusta 2007. godine, odbijena je žalba apelantice izjavljena protiv zaključka Službe. U obrazloženju rješenja Minstarstvo je navelo da je u ovom postupku sa sigurnošću utvrđeno da je apelantica korisnik predmetnog stana od 1972. godine do danas, te da organi uprave nisu nadležni da utvrđuju njen status u vezi ovog stana, nego je to nadležnost suda, u skladu sa odredbom člana 10. Zakona o stambenim odnosima.
7. Presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-U-07-000 405 od 15. jula 2008. godine, odbijena je tužba apelantice izjavljena protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su odredbe člana 28. Zakona o stambenim odnosima, na osnovu kojih je apelantica podnijela zahtjev, poslije 6. decembra 2000. godine praktično suspendovane odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 15/02, 54/04, 36/06 i 51/07), pa kako je u konkretnom slučaju predmetni zahtjev podnesen prvostepenom organu 28. novembra 2005. godine, Kantonalni sud je zaključio da organi uprave u to vrijeme nisu više imali zakonsku mogućnost za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana po odredbama člana 28. Zakona o stambenim odnosima. Kantonalni sud je dalje naveo da čak i da su organi uprave imali zakonsku mogućnost za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, apelantica je pogrešno zaključila da bi takvo rješenje obavezivalo davaoca stana na korištenje, tj. prodavca predmetnog stana, da sa njom kao kupcem na osnovu tog rješenja zaključi kupoprodajni ugovor u smislu odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, s obzirom da je u slučaju odbijanja prodavca da izvrši prodaju stana u društevnoj svojini, za donošenje presude koja u svemu zamjenjuje kupoprodajni ugovor nadležan sud (kako je i izričito propisano odredbama člana 7. stav 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo), a ne organ uprave, zbog čega osporenim i prvostepenim aktima nisu povrijeđena prava apelantice da, ukoliko ispunjava zakonom propisane uslove, izvrši otkup predmetnog stana, ali u zakonom predviđenoj proceduri.
8. Apelantica se žali da joj je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju apelantica je zahtjevom pokrenula upravni postupak radi donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Služba je u ponovljenom postupku, odbacila taj zahtjev, nakon što je utvrdila da predmet ovog spora ne spada nadležnost upravnih organa, što je potvrđeno i u žalbenom postupku pred Minstarstvom, odnosno, u upravnom sporu pred Kantonalnim sudom. Organi uprave su se, pozvajući se na član 10. Zakona o stambenim odnosima, utvrdila da predmet ovog spora spada u sudsku nadležnost, iz kojih razloga je odbačen zahtjev apelantice, a što se u okolnostima ovog slučaja ne može smatrati proizvoljnom primjenom materijalnog prava.
12. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
13. Na osnovu navedenog, proizlazi da je u konkretnom slučaju Služba, Minstarstvo i Kantonalni sud, koji su odlučivali u postupku po zahtjevu apelantice, pravilno postupili i primijenili relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, jer je očigledno da se u okolnostima ovog slučaja zahtjev apelantice odnosio na pravna i procesna pitanja koja nisu mogla biti raspravljena u upravnom postupku. U takvoj situaciji, apelantica je morala podnijeti predmetni zahtjev nadležnom sudu ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović