Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2886/07 (R. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2886/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2886/07, rješavajući apelaciju Redže Kopića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Redže Kopića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-
000 365 od 24. jula 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju broj Gž-852/05 od 16. decembra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj Rs:59/01 od 30. septembra 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Redžo Kopić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Barića kod Teslića, koga zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 365 od 24. jula 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-852/05 od 16. decembra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs:59/01 od 30. septembra 2005. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj Rs:59/01 od 30. septembra 2005. godine, potvrđenim Rješenjem Okružnog suda broj Gž-852/05 od 16. decembra 2005. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog AD za inžinjenig „Graditelj Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi), da se tuženi obaveže da ga vrati na posao, na njegovo radno mjesto u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima i mogućnostima tuženog, da uplati za apelanta doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. juna 1992. godine do 2. avgusta 2004. godine, te da mu nadoknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih plata za navedeni period, zajedno sa sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku neosporno utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog sve do 1. juna 992. godine, kada mu je zaključena radna knjižica, kao i da se apelant nije pismenim putem obraćao tuženom sa zahtjevom za vraćanje na rad, a da je tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa podnio sudu tek 31. maja 2001. godine. Iako tuženi nije uručio apelantu rješenje o prestanku radnog odnosa, zaključeno je da taj propust tuženog nije mogao dovesti apelanta u zabludu u pogledu njegovog radno-pravnog statusa, te je shodno tome, konstatovano je da je apelant za povredu svojih prava iz radnog odnosa saznao u trenutku prestanka rada kod tuženog i da je propustio da, u smislu člana 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", broj 60/89 i 42/90, u daljnjem tekszu: ZOPRO) u roku od 15 dana, računajući najkasnije od ukidanja ratnog stanja 19. juna 1996. godine, zatraži internu zaštitu svojih prava, a zatim u smislu člana 83. istog zakona i sudsku zaštitu.
4. Apelant je izjavio reviziju protiv Rješenja Okružnog suda broj Gž-852/05 od 16. decembra 2005. godine, koju je Vrhovni sud odbio Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 365 od 24. jula 2007. godine, konstatujući da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite.
5. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu, radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je Rješenjem broj Rs:59/01 od 30. septembra 2005. godine, potvrđenim Rješenjem Okružnog suda broj Gž-852/05 od 16. decembra 2005. godine odbacio tužbu kao neblagovremenu. Odlučujući o reviziji protiv drugostepenog rješenja, Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 365 od 24. jula 2007. godine reviziju odbio.
9. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01, broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine i broj AP-119/08 od 4. septembra 2008. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović