Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3147/08 (R. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3147/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3147/08, rješavajući apelaciju Ranka Kondića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ranka Kondića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-U-
08-000 581 od 24. septembra 2008. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ranko Kondić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 7. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-U-08-000 581 od 24. septembra 2008. godine.
2. Rješenjem Republičkog inspektorata rada Banja Luka, Odjeljenje Prijedor (u daljnjem tekstu: Republički inspektorat, Odjeljenje Prijedor) broj 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine naloženo je da «Novi rudnici Ljubija» d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: poslodavac) apelantu i drugim radnicima otklone nedostatke koji su utvrđeni prilikom vršenja inspekcijskog pregleda, a koji su bliže opisani u dispozitivu navedenog rješenja.
3. Zaključkom Republičke uprave za inspekcijske poslove Odjeljenja Prijedor – Inspekcije rada i zaštite na radu (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 26.3.10/173-110/08 od 17. marta 2008. godine odbačen je kao nedopušten apelantov zahtjev za izvršenje rješenja Republičkog inspektorata, Odjeljenja Prijedor broj 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine radi ispunjenja novčanih obaveza u iznosu od 59.253,23 KM. U obrazloženju zaključka je navedeno da je apelantov zahtjev odbačen zbog toga što je tražio izvršenje novčanih potraživanja koja nisu bila predmet navedenog rješenja, pa je on odbačen kao nedopušten u skladu sa članom 209. Zakona o opštem upravnom postupku.
4. Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), rješavajući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv zaključka Odjeljenja broj 26.3.10/173-110/08 od 17. marta 2008. godine, donijelo je rješenje broj 16-173-4915/08 od 5. juna 2008. godine kojim je apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu.
5. Rješavajući o apelantovoj tužbi u upravnom sporu koji je pokrenuo protiv rješenja Ministarstva broj 16-173-4915/08 od 5. juna 2008. godine i zaključka Odjeljenja broj 26.3.10/173-
110/08 od 17. marta 2008. godine, Okružni sud je donio presudu broj 011-0-U-08-000 581 od 24. septembra 2008. godine kojom je apelantovu tužbu podnesenu protiv rješenja Ministarstva odbio kao neosnovanu, a tužbu podnesenu protiv zaključka Odjeljenja odbacio kao nedozvoljenu. Okružni sud je obrazložio, u dijelu kojim je tužba odbijena kao neosnovana, da je apelant, u konkretnom slučaju, zaštitu svojih prava u pogledu isplate neisplaćenih plata, otpremnine i drugog mogao da ostvari tužbom kod redovnog suda, a u smislu člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07). U konkretnom slučaju apelant je zahtjevom tražio isplatu određenog iznosa novčane naknade, što nije bilo utvrđeno, niti je to naložio inspektor rada, jer se radi o zahtjevu koji može da se ostvari samo u postupku pred redovnim sudom. U dijelu obrazloženja presude kojim je tužba odbačena kao nedozvoljena, Okružni sud je naveo da se, u smislu člana 7. stav
1. Zakona o upravnim sporovima, upravni spor može voditi samo protiv konačnog upravnog akta, a konačan upravni akt je, shodno članu 13. Zakona o opštem upravnom postupku, onaj akt protiv kojeg se ne može izjaviti žalba. Pošto je u konkretnom slučaju protiv zaključka dozvoljena žalba, samim tim zaključak nije konačan i protiv njega nije dozvoljena tužba u upravnom sporu.
6. Apelant navodi da mu je odlukama koje su osporene povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Ustavni sud je, u predmetu AP 3099/08, već odlučivao o istim činjeničnim i pravim pitanjimai donio je odluku u kojoj je zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu odbacio apelacije podnesene iz istih razloga kao i u predmetnom slučaju. Ustavni sud se, stoga, umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, poziva na obrazloženje i razloge date u odluci broj AP 3099/08 od 13. maja 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. Obrazloženje navedeno u odluci Ustavnog suda, broj AP 3099/08 od 13. maja 2009. godine. godine u cijelosti se odnosi i na ovu odluku. U citiranoj odluci je zaključeno da apelanti nisu iskoristili mogućnost da zaštitu svojih prava u pogledu isplate neisplaćenih plata, otpremnine i drugog ostvare tužbom kod redovnog suda, a u smislu člana 105. Zakona o radu. Prema ovom članu, radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava, a kako je to bilo navedeno u obrazloženju osporene presude. Ustavni sud je u citiranoj odluci naglasio da je tužba koja se podnosi u smislu navedenog člana, a kojom se zaštićuju prava iz radnog odnosa, djelotvoran pravni lijek, jer daje ovlašćenje redovnom sudu da ispita odluku organa uprave u činjeničnom i pravnom pogledu. Propuštanjem pokretanja parničnog postupka protiv odluke organa uprave apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović