Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3205/08 (S. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica · čl. 38
- Zakon o parničnom postupku · čl. 16
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3205/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3205/08, rješavajući apelaciju Semize Keskin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Semize Keskin podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-741/05 od 21. jula 2008. godine, i presude Općinskog suda u Bihaću, broj P-790/OL od 7. aprila 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Semiza Keskin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Jasmina Koričić, advokatica iz Bihaća, podnijela je 10. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-741/05 od 21. jula 2008. godine, i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-790/OL od 7. aprila 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-790/OL od 7. aprila 2005. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice pa je tužena Federacija Bosne i Hercegovine, Federalna uprava za pitanja boraca i invalida domovinskog rata, obavezana da apelantici isplati 2.056,00 KM na ime izuzetnog materijalnog obezbjeđenja. Višak tužbenog zahtjeva apelantice koji se odnosio na isplatu invalidnina i neusklađenih primanja sa rastom prosječene plaće odbijen je kao neosnovan.
3. Kantonalni sud je, rješenjem broj Gž-741/05 od 21. jula 2008. godine, odlučujući o žalbama apelantice i tuženog, a po službenoj dužnosti, prvostepenu presudu ukinuo i tužbu odbacio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za isplatu neisplaćenih naknada za invalidnine i usklađivanja invalidnina sa rastom troškova života, a koji zahtjevi su prema odredbi člana 38. Zakona o pravima branilaca i njihovih porodica ("Službene novine FBiH", br. 33/04, 56/05 i 70/07) u nadležnosti organa uprave, dok rješenja o ovim pravima, po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostepeni organ uprave, a ne sud. Također je ukazano da je i za potraživanja apelantice koja se odnose na isplate po osnovu izuzetnog materijalnog obezbjeđenja prema odredbi člana 10 Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list RBiH", broj 33/95, 37/95 i 17/96) nadležan odlučivati organ uprave, a ne sud. Shodno navedenom, Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud odlučio o zahtjevu koji ne spada u sudsku nadležnost, čime je učinjena povreda parničnog postupka iz člana 16. Zakona o parničnom postupku FBiH. («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) iz kog razloga je prvostepena presuda ukinuta i tužba odbačena.
4. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i čl. II tač.1, 2, 3. Međunarodnog pakta o građanskim pravima i slobodama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Ustavni sud je, u predmetu AP 1357/08, već odlučivao o istim činjeničnim i pravim pitanjima i donio je odluku u kojoj je zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu odbacio apelacije podnesene iz istih razloga kao i u predmetnom slučaju. Ustavni sud se, stoga, umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, poziva na obrazloženje i razloge date u odluci broj AP 1357/08 od 26. februara 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba).
8. Obrazloženje navedeno u odluci Ustavnog suda, AP 1357/08 od 26. februara 2009. godine, u cijelosti se odnosi i na ovu odluku. U citiranoj odluci je, u skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, zaključeno da apelanti, obrativši se redovnim sudovima radi isplate potraživanja po osnovu izuzetnog materijalnog obezbjeđenja, kao stvarno nenadležnim organima, a propustivši da podnesu zahtjev za izvršenje rješenja o pravu na izuzetno materijalno obezbjeđenje organu uprave, nisu ispoštovali formalne zahtjeve u pogledu pravnog lijeka, zbog čega odluka koju osporavaju u apelaciji nije konačna odluka donesena po djelotvornom pravnom lijeku, te su apelacije odbačene zbog neiscrpljivanja pravnih ljekova mogućih po zakonu. Prema tome, zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da za meritorno razmatranje predmetne apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović