Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3210/08 (M. D.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Protek roka
- Upravni postupak
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3210/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3210/08, rješavajući apelaciju Mije Dalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mije Dalića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu, broj 010-0-U-07-000180 od 20. augusta 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mije Dalića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu, broj 010-0-U-08-000180 od 14. aprila 2008. godine, rješenja Komisije za verifikaciju računa stare devizne štednje, broj 09/1-14-144/06 od 31. augusta 2007. godine, i rješenja Agencije za pružanje financijskih, informatičkih i posredničkih usluga d.d. Mostar, Poslovnica Livno, broj 241/06 od 7. novembra 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Mijo Dalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Jozo Ćurić, advokat iz Livna, podnio je 10. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 010-
0-U-07-000180 od 20. augusta 2008. godine, presude Kantonalnog suda, broj 010-0-U-08-000180 od 14. aprila 2008. godine, rješenja Komisije za verifikaciju računa stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Komisija), broj 09/1-14-144/06 od 31. augusta 2007. godine, i rješenja Agencije za pružanje financijskih, informatičkih i posredničkih usluga d.d. Mostar, Poslovnica Livno (u daljnjem tekstu: Agencija), broj 241/06 od 7. novembra 2006. godine.
2. Rješenjem Agencije, broj 241/06 od 7. novembra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Komisije, broj 09/1-14-144/06 od 31. augusta 2007. godine, odbijen je zahtjev apelanta za verifikaciju potraživnja po osnovu stare devizne štetnje iz razloga što apelant nije donio štedne knjižice kao dokaz svog potraživanja i usmeno je izjavio da su iste izgubljene.
3. Rješavajući u upravnom sporu protiv drugostepenog rješenja Komisije, broj 09/1-14-144/06 od 31. augusta 2007. godine, Kantonalni sud donio je presudu, broj 010-0-U-08-000180 od 14. aprila 2008. godine, kojom je odbio tužbu apelanta kao neosnovanu. Kantonalni sud je obrazložio da je prema dokazima u spisu utvrđeno da je u konkretnom slučaju, vlasnik stare devizne štetnje A.D. otac apelanta, i da novac nije ugovorom o darovanju od 6. januara 1994. godine prešao na apelanta, te je, stoga, Komisija pravilno odbila apelanta i nije verifikovala staru deviznu štetnju, jer se ne radi o štenji apelanta nego o štednji njegovog oca.
4. Rješavajući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, broj 010-0-U-08-000180 od 14. aprila 2008. godine, isti sud je donio rješenje, broj 010-0-U-07-000180 od 20. augusta 2008. godine, kojim je odbacio zahtjev apelanta zbog neblagovremenosti. Kantonalni sud je obrazložio da je osporenu presudu Kantonalnog suda, broj 010-0-U-08-000180 od 14. aprila 2008. godine, apelant primio 9. maja 2008. godine, a da je zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude podnio 22. jula 2008. godine, tj. nakon zakonskog roka od 30 dana od dana prijeme osprene presude, zbog čega je njegov zahtjev neblagovremen.
5. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
Dopustivost u odnosu na rješenje Kantonalnog suda, broj 010-0-U-07-000180 od 20. augusta 2008. godine
7. U konkretnom slučaju apelant se žali na rješenje Kantonalnog suda u Livnu, broj 010-0-U-07-
000180 od 20. augusta 2008. godine, kojom je odbačen kao neblagovremen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, broj 010-0-U-08-000180 od 14. aprila 2008. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o prijedlogu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda kojim je pravosnažno okončan upravni postupak o meritumu apelantovog zahtjeva ne tiče odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
8. Također, u vezi sa navodima apelanta o diskriminaciji, Ustavni sud ukazuje da je, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu neko lice može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
9. Budući da se u konkretnom slučaju odlučivalo o zakonskim uslovima za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, Ustavni sud smatra da se stoga, činjenice koje apelant u apelaciji navodi ne ulaze «u opseg» zaštite tih ustavnih prava, tako da se ne može primijeniti član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije. Na osnovu toga, Ustavni sud zaključuje da se navodi o kršenju prava na nediskriminaciju, također, moraju odbaciti pošto nisu kompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na presudu Kantonalnog suda, broj 010-0-U-08-000180 od 14. aprila 2008. godine
10. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena presuda Kantonalnog suda broj 010-0-U-08-000180 od 14. aprila 2008. godine s obzirom da je apelant protiv iste podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Kantonalnom sudu, 22. jula 2008. godine. Apelant je, dakle, presudu Kantonalnog suda broj 010-0-U-08-000180 od 14. aprila 2008. godine primio prije tog datuma. Kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 10. oktobra 2008. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović