Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3237/08 (E. I.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3237/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3237/08, rješavajući apelaciju Ekrema Ibragića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ekrema Ibragića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-
0-U-08-000 009 od 27. augusta 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ekrem Ibragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 11. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-U-08-000 009 od 27. augusta 2008. godine.
2. Zaključkom Odsjeka Ministarstva za izbjeglice u Banjoj Luci, broj 05-050-02-02-144/02 od 13. oktobra 2003. godine, odbačen je apelantov zahtjev za povrat stana u ulici Husinskih rudara broj 63 u Banjoj Luci, protiv kojeg je apelant izjavio žalbu Ministarstvu za izbjeglice, koja je primljena 21. oktobra 2003. godine i zavedena pod brojem 02-144/02. S obzirom na to da Ministarstvo za izbjeglice nije donijelo odluku povodom žalbe, apelant je pred Vrhovnim sudom pokrenuo upravni spor zbog šutnje administracije. Vrhovni sud je rješenjem, broj U-1019/04 od 14. juna 2006. godine, apelantovu tužbu odbacio kao nedopuštenu, na osnovu člana 7. st. 1. i 2. i člana 29. stav 1. tačka 4. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» broj 12/94), u kojima je propisano da se protiv prvostepenog upravnog akta upravni spor može pokrenuti samo ako protiv tog akta nema mjesta žalbi u upravnom postupku, odnosno, da će sud rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da se protiv upravnog akta koji se tužbom osporava mogla izjaviti žalba, pa nije uopće ili nije blagovremeno izjavljena.
3. Ustavni sud je, rješavajući apelaciju istog apelanta, donio odluku broj AP 2329/06 od 13. maja 2008. godine, kojom je utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na pristup sudu, ukinuo rješenje Vrhovnog suda, broj U-1019/04 od 14. juna 2006. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu, kojeg je obavezao da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
4. Izvršavajući navedenu odluku Ustavnog suda, Vrhovni sud je donio rješenje, broj 118-0-U-08-
000 009 od 27. augusta 2008. godine, kojim je tužba apelanta odbačena kao prijevremena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 25. stav 1. Zakona o upravnim sporovima propisano da, ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana (...) donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog organa, a ne donese ga ni u daljem roku od sedam dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta, dostavljenog od strane tuženog organa, proizilazi da apelant nije u smislu navedene odredbe zatražio od drugostepenog organa da donese rješenje po žalbi u daljem roku od sedam dana po ponovljenom traženju, a niti se to tvrdilo navodima tužbe. Vrhovni sud je dalje naveo da je dopisom broj 118-0-UR-08-000 031, upućenog punomoćniku apelanta, zatraženo od njega da u roku od 15 dana od dana prijema ovog dopisa, dostavi dokaz o ponovljenom traženju za postupanje po žalbi, sa dokazom o načinu predaje tog podneska tuženom, sa upozorenjem da će u protivnom tužba biti odbačena kao prijevremena. Vrhovni sud je istaknuo da je navedeni dopis punomoćnik apelanta primio 28. jula 2008. godine, ali u ostavljenom roku, a ni do dana odlučivanja, nije postupio po nalogu suda. Stoga je Vrhovni sud odbacio tužbu kao prijevremenu, saglasno odedbi člana 29. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima, s obzirom da iz tužbe i iz spisa predmeta, dostavljenog od strane tuženog, ne proizilazi da je postupljeno u smislu člana 25. stav 1. Zakona o upravnom sporu u pogledu ponovljenog traženja.
5. Apelant se žali da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Apelant se žali na rješenje Vrhovnog suda, broj 118-0-U-08-000 009 od 27. augusta 2008. godine, kojim je njegova tužba zbog tzv. «šutnje administracije» odbačena kao prijevremena. Što se tiče ovih navoda apelanta, Ustavni sud zapaža da je apelant, prema članu 25. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, u slučaju kada nadležni drugostepeni organ nije postupio po njegovoj žalbi u zakonskom roku, morao ponovo tražiti njegovo postupanje, nakon čega je imao pravo pokrenuti upravni spor. Navedenu radnju apelant je propustio poduzeti, te se direktno obratio prvo Vrhovnom sudu, pa onda i Ustavnom sudu. Međutim, kako nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović