Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3588/08 (D. S.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3588/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-3588/08, rješavajući apelaciju Dragomira Simikića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragomira Simikić podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 000 235 08 U od 9. septembra 2008. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Odjeljenja za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u II stepenu Banja Luka broj 1093818631 od 15. februara 2008. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Bijeljina broj 1093818631 od 1. augusta 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragomir Simikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz sela Ražljevo, općina Brčko kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 11. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 000 235 08 U od 9. septembra 2008. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Odjeljenja za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u II stepenu Banja Luka (u daljnjem tekstu: Fond) broj 1093818631 od 15. februara 2008. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Bijeljina (u daljnjem tekstu: Filijala Bijeljina) broj 1093818631 od 1. augusta 2007. godine.
2. Rješenjem Filijale Bijeljina broj 1093818631 od 1. augusta 2007. godine koje je potvrđeno rješenjem Fonda broj 1093818631 od 15. februara 2008. godine apelantu je u upravnoj stvari ponovnog određivanja starosne penzije određena starosna penzija u iznosu od 340,86 KM mjesečno.
3. Rješenjem Okružnog suda broj 12 0 U 000 235 08 U od 9. septembra 2008. godine tužba koju je apelant izjavio protiv rješenja Fonda broj 1093818631 od 15. februara 2008. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je nakon uvida u spis utvrdio da apelantovi tužbeni navodi nisu osnovani. Okružni sud je utvrdio da je odredbom člana 179. stav 1. Zakona o penzijsko i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 106/05, u daljnjem tekstu: Zakon o PiO) propisano da se korisniku penzije koji podnese zahtjev za izmjenu ranijeg rješenja o pravu, na osnovu činjenica koje su nastupile poslije donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju, pravo pripada od prvog dana narednog mjeseca kada je korisnik penzije podnio zahtjev za pokretanje postupka. Apelant se Filijali Bijeljina obratio radi ponovnog utvrđivanja visine starosne penzije zbog utvrđivanja ukupnog staža osiguranja po osnovu posebnog staža u dvostrukom trajanju ostvarenog za vrijeme koje je apelant proveo kao pripadnik Vojske Republike Srpske. Odlučujući o apelantovom zahtjevu upravni organi su utvrdili poseban staž u dvostrukom trajanju i utvrdili da apelantov ukupan staž iznosi 30 godine, 6 mjeseci i 24 dana. Na tako utvrđen ukupni staž apelantu je izvršen ponovni obračun visine starosne penzije i određeno da će se takav iznos penzije početi isplaćivati od 1. jula 2007. godine u skladu s članom 179. Zakona o PiO. Stav je Okružnog suda da je neosnovan apelantov tužbeni navod da mu je pravo na poseban staž trebalo biti priznato i isplaćivano ranije, budući da je priznavanje staža u dvostrukom trajanju predstavljalonovu činjenicu koja je nastala nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju apelantu, pa je nadležni upravni organ jedino imao mogućnost apelantu priznati pravo po novom rješenju od prvog dana narednog mjeseca kada je apelant podnio zahtjev za pokretanje postupka.
4. Apelant smatra da su osporenim odlikama povrijeđena njegova prava iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
6. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati. Riječ 'imovina' uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist, kao što su određena ekonomska i socijalna primanja propisana zakonom. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali općenito shvaćeno tako da ne uključuje pravo stjecanja imovine u budućnosti (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, 1979., tom 31. stav 50).
7. Ustavni sud podsjeća da Europska komisija za ljudska prava i Europski sud smatraju: (1) da su penzijska prava imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju uvijek kad je pravo na penziju zasnovano, u potpunosti ili djelimično, na plaćanju doprinosa socijalnom osiguranju ili drugim socijalnim beneficijima, ali (2) da je zahtjev za zakonsko pravo na penziju ili druge socijalne beneficije na osnovu zakona i pravnih odluka imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, bilo da postoji ili ne, doprinos fondu iz kojeg se vrši isplata (vidi Gaygusuz protiv Austrije, Europska komisija za ljudska prava, Izvještaj od 11. januara 1995. godine, Aplikacija broj 17371/90, koju podržava Europski sud za ljudska prava u presudi od 16. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, st. 37-41 i odluku o dopustivosti Europskog suda za ljudska prava, predmet Wessels-Bergevoet protiv Nizozemske, Aplikacija broj 34462/97, odluka od 3. oktobra 2000. godine, i presuda u meritumu u istom predmetu, od 4. juna 2002. godine, st. 40-43).
8. Ustavni sud, u konkretnom slučaju mora ispitati da li je zahtjev apelanta koji se odnosi na isplatu naknade štete zbog smanjenog iznosa primljene penzije predstavlja samostalan imovinski interes zaštićen članom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
9. U konkretnom slučaju, nesporna je činjenica da je apelant penzioner kojemu tuženi isplaćuje penziju. Međutim, suština njegovih žalbenih navoda nije pravo na penziju kao takvo već naknada štete zbog isplaćenog manjeg iznosa penzije. U tom smislu, Europski sud smatra da se odredba člana
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ne može tumačiti kao priznavanje pojedincu prava na određeni iznos penzije. Naime, član 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ne utiče na pravo države da primijenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Osim toga, Zakon o PIO i to odredba člana 179. stav 1. navedenog zakona, jasno propisuje rok od kad korisniku penzije pripada pravo na izmjenu rješenja o pravu na penziju i ni u kom slučaju ne predstavlja pravo na tačno utvrđeni, fiksni iznos penzije. Iz navedenog proizilazi jasna pravna osnova za donošenje osporenih odluka, propisana u relevantnom, naprijed navedenom zakonu koji ni u jednom dijelu ne dovodi do zaključka da je apelant imao pravo ili «legitimno očekivanje» da na ime penzije primi iznos drugačiji od onog koji je utvrđen u rješenjima upravnih organa. Osim toga, imovina koju je apelant očekivao da će dobiti na ime penzije u predmetnom postupku, a iznad iznosa koji mu je isplaćen ne predstavlja postojeću imovinu apelanta, te Ustavni sud nalazi da takva imovina ne uživa zaštitu člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
10. Budući da garancije iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju nisu primjenjive na predmetni postupak, Ustavni sud zaključuje da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović