Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3770/08 (M. D.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3770/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3770/08, rješavajući apelaciju Milivoja Dobrinjca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milivoja Dobrinjca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-
0-Uvp-07-000087 od 3. septembra 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-U-06-000175 od 26. januara 2007. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenja za rješavanje o pravima iz penzijsko i invalidskog osiguranja u dugom stepenu, broj 102355887 od 4. januara 2006. godine, i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Banja Luka, broj 1023535887 od 25. augusta 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Milivoje Dobrinjac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kriškovaca, kojeg zastupa Valentina M. Stanić, advokatica iz Banje Luke, podnio je 3. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Uvp-07-000087 od 3. septembra 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-U-06-000175 od 26. januara 2007. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenja za rješavanje o pravima iz penzijsko i invalidskog osiguranja u dugom stepenu (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), broj 102355887 od 4. januara 2006. godine, i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: Filijala Banja Luka), broj 1023535887 od 25. augusta 2005. godine.
2. Rješenjem Filijale Banja Luka, broj 1023535887 od 25. augusta 2005. godine, odbijen je zahtjev apelanta za priznavanje staža osiguranja za period od 1. oktobra 1959. do 30. septembra 1955. godine, a u kojem periodu je apelant bio na redovnom školovanju na Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu. U obrazloženju rješenja je navedeno da Zakonom o PIO Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 32/00) nije propisano da se vrijeme redovnog školovanja priznaje u penzijski staž, te je stoga zahtjev apelant neosnovan.
3. Rješavajući po žalbi apelanta protiv rješenja Filijale Banja Luka, broj 1023535887 od 25. augusta 2005. godine, Odjeljenje je donijelo rješenje, broj 102355887 od 4. januara 2006. godine, kojim je žalbu apelanta odbilo, a prvostepeno rješenje preinačilo na način da je zahtjev apelanta odbacilo kao nedozvoljen. Odjeljenje je obrazložilo da je, prema dokazima u spisu, utvrđeno da je o predmetnoj upravnoj stvari odlučeno pravomoćnim rješenjem Fonda PIO Banja Luka, od 29. juna 1992. godine, u kojem apelantu nije priznat staž osiguranja za vrijeme koje je proveo na redovnom školovanju, te da je prvostepeni organ zahtjev apelanta trebao odbaciti, a ne upuštati se u ponovno raspravljanje rješene upravne stvari.
4. U upravnom sporu koji je apelant pokrenuo protiv drugostepenog rješenja Odjeljenja, broj 102355887 od 4. januara 2006. godine, Okružni sud je donio rješenje, broj 011-0-U-06-000175 od 26. januara 2007. godine, kojom je tužbu apelata odbacio. Okružni sud je utvrdio da je apelant u ovoj upravnoj stvari već pokretao upravni spor pred Višim sudom u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Viši sud), a u kojem je Viši sud donio presudu, broj U-145/92 od 12. jula 1993. godine, odbivši apelantovu tužbu kao neosnovanu. Okružni sud je, također, naveo da se u istom predmetu apelanta vodio i upravni spor pred Vrhovnim sudom 1998. godine, a koji je okončan presudom broj U-177/98 od 30. novembra 1998. godine, kojom je apelantov zahtjev ponovo odbijen zbog toga što je u istoj stvari već jednom pravomoćno odlučeno. Okružni sud je zaključio da, budući da u ranijem i sada pokrenutom upravnom sporu postoji identitet upravnog spora, odnosno da je u ovoj upravnoj stvari već ranije vođen i okončan upravni spor, zahtjev apelanta je valjalo odbaciti.
5. Protiv rješenja Okružnog suda, broj 011-0-U-06-000175 od 26. januara 2007. godine, apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje, ali je Vrhovni sud presudom, broj 118-0-Uvp-07-
000087 od 3. septembra 2008. godine, ponavljajući stav zauzet u ranije navedenim odlukama, odbio zahtjev apelanta.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
8. Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama zahtjev apelanta da mu se prizna kao staž osiguranja i vrijeme provedeno na redovnom školovanju odbačen, odnosno odbijen, jer je utvrđeno da se radi o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta.
10. Ustavni sud podsjeća da se u predmetnom postupku utvrđivala procesna dopustivost apelantovog zahtjeva, odnosno tužbe. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku pred redovnim upravnim i sudskim organima na četiri instance, u kojima su donijete osporene odluke, nije odlučivalo o bilo kakvom apelantovom građanskom pravu ili obavezi, budući da je navedenim postupcima utvrđeno da je predmetni zahtjev apelanta nedopustiv, jer je o istom pitanju koje je bilo predmet njegovog zahtjeva, već pravosnažno presuđeno. O apelantovim građanskim pravima i obavezama koja su sadržana u njegovom zahtjevu, konačno je odlučeno pravosnažnim rješenjem Fonda PIO Banja Luka od 29. juna 1992. godine. Prema tome, ishod procedure u kojoj su donijete pobijane odluke nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
11. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o pravu apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravu na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravu na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović