Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3833/08 (M. V.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Predmeti (1)
AP-3833/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3833/08, rješavajući apelaciju Milke Vukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milke Vukić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 000232 08 U (stari broj 011-0-U-08-000 545) od 7. novembra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Milka Vukić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 11. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000232 08 U (stari broj 011-0-U-08-000 545) od 7. novembra 2008. godine.
2. Rješenjem Republičkog inspektorata rada Banja Luka, Odjeljenje Prijedor (u daljnjem tekstu: Republički inspektorat), broj 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine naloženo je da «Novi rudnici Ljubija» d.o.o. Prijedor (kasnije «Mittal rudnici Prijedor» d.o.o. Prijedor, u daljnjem tekstu: poslodavac) radnicima otkloni nedostatke koji su utvrđeni prilikom vršenja inspekcijskog pregleda, a koji su pobliže opisani u dispozitivu navedenog rješenja.
3. Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je, rješavajući po žalbi poslodavca izjavljenoj protiv rješenja Republičkog inspektorata, broj 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine, donijelo rješenje, broj 05/5-173-293/05 od 28. januara 2005. godine, kojim je žalbu poslodavca odbilo kao neosnovanu.
4. Presudom Okružnog suda, broj U-252/05 od 14. novembra 2006. godine, odbijena je tužba poslodavca kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva, broj 05/5-173-293/05 od 28. januara 2005. godine.
5. Rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-U-08-000 121 od 15. februara 2008. godine, odbačen je zahtjev apelantice za izvršenje presude Okružnog suda, broj U-252/05 od 14. novembra 2006. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je zahtjev apelantice odbačen iz razloga što se u upravnom sporu, čije izvršenje apelantica traži, nije odlučivalo o tužbi apelantice već o tužbi poslodavca, pa kako je tužba poslodavca odbijena kao neosnovana, to je zahtjev apelantice odbačen kao nedozvoljen. Sud je dalje naveo da apelantica, ukoliko traži izvršenje rješenja Republičkog inspektorata, broj 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine, ima mogućnost da se obrati nadležnoj inspekciji radi donošenja zaključka o dozvoli izvršenja.
6. Zaključkom Republičke uprave za inspekcijske poslove, Odjeljenje Prijedor, Inspekcija rada i zaštite na radu, broj 26.3.10/173-116/08 od 17. marta 2008. godine, odbačen je kao nedopušten zahtjev apelantice za izvršenje rješenja Republičkog inspektorata, broj 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine radi ispunjenja novčanih obaveza u iznosu od 71.117,52 KM. U obrazloženju zaključka je navedeno da se zahtjev apelantice ne može izvršiti, jer se traži izvršenje novčanih potraživanja koja nisu predmet navedenog rješenja.
7. Ministarstvo je, rješavajući po žalbi apelantice izjavljene protiv zaključka Odjeljenja, donijelo rješenje, broj: 16-173-4909/08 od 15. maja 2008. godine, kojim je žalba odbijena kao neosnovana.
8. Rješavajući po tužbi apelantice u upravnom sporu koji je pokrenula protiv rješenja Ministarstva i zaključka Odjeljenja, Okružni sud je donio presudu, broj 11 0 U 000232 08 U (stari broj 011-0-U-08-000 545) od 7. novembra 2008. godine, kojim je tužba apelantice podnesena protiv rješenja Ministarstva odbijena kao neosnovana, a tužba podnesena protiv zaključka Odjeljenja odbačena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelantica zahtjevom zatražila donošenje zaključka o izvršenju novčanog potraživanja, a da je nadležni inspektorat preduzeo mjere kojim je naloženo poslodavcu otklanjanje nezakonitosti u radu, pa prvostepeni organ nije ni mogao donijeti zaključak o dozvoli izvršenja novčanog potraživanja koje nije bilo predmet razmatranja po rješenju inspektora rada. Okružni sud je obrazložio da je apelantica, u konkretnom slučaju, zaštitu svojih prava u pogledu isplate neisplaćenih plata, otpremnine i drugog, mogla ostvariti tužbom kod redovnog suda, a u smislu člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07). U dijelu obrazloženja presude kojim je tužba odbačena kao nedozvoljena, Okružni sud je naveo da se, u smislu člana 7. stav 1. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» broj 109/05), upravni spor može voditi samo protiv konačnog upravnog akta, a konačan upravni akt je shodno članu 13. Zakona o opštem upravnom postupku onaj akt protiv kojeg se ne može izjaviti žalba. Kako je u konkrenom slučaju protiv zaključka dozvoljena žalba, samim tim zaključak nije konačan i protiv istog nije dozvoljena tužba u upravnom sporu.
9. Presudom Osnovnog suda Prijedor (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-101/05 od 18. marta 2008. godine, poništena je odluka o otkazu ugovora o radu poslodavca i naloženu mu da apelanticu vrati na posao i obavezan poslodavac da apelantici isplati na ime naknade plata, odnosno, izgubljene zarade, za period od 16. augusta 2004. do 31. decembra 2007. godine iznos preciziran u izreci presude sa kamatama i troškovima postupka, te da uplati pripadajuće doprinose po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja za period od 16. augusta 2004. do 31. decembra 2007. godine. Presudom su dalje odbijeni kao neosnovani dijelovi tužbenog zahtjeva koji su se odnosili na isplatu plata i uplata doprinosa za period od 4 aprila do 16. augusta 2004. godine, na isplatu regresa, ogrjeva i zimnice za 2005, 2006. i 2007. godine, dok je dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata plata, regresa, zimnice i ogrjeva za period od 1. januara 1994. do 4. aprila 2004. godine, odbačen kao neblagovremen.
10. U obrazloženju presuda Osnovnog suda je navedeno da, kako je apelantica tužbu podnijela 4. aprila 2005. godine, za potraživanja apelantice po osnovu plate te ostalih primanja iz radnog odnosa za period od 1. januara 1994. do 4. aprila 2004. godine tužba je neblagovremena.
11. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se žali da niko nije nadležan da prinudnim putem naloži izvršenje rješenja Republičkog inspektorata, broj 05/5.1.2-
173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine, odnosno, da naloži poslodavcu da joj obračuna i isplati plate i druga davanja u skladu sa tim rješenjem.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
13. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
14. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u odluci broj AP 3099/08 od 13. maja 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je apelantica imala mogućnost da zaštitu svojih prava u pogledu isplate neisplaćenih plata, otpremnine i drugog ostvari tužbom kod redovnog suda, u smislu člana 105. Zakona o radu, te da se propuštanjem pokretanja parničnog postupka za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, apelantica lišila mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda.
15. Isti zaključak se može primijeniti i na predmet ove apelantice. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantica apelaciju podnijela protiv odluke upravnog organa, međutim, suština pokrenutog postupka i navoda iz apelacije se odnosi na izvršavanje rješenje Republičkog inspektorata, odnosno, ostvarivanje prava apelantice iz radnog odnosa. Ustavni sud zapaža da je apelantica pokrenula parnični postupak radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa pred redovnim sudovima, te da je Osnovni sud donio presudu kojim je u jednom dijelu udovoljio tužbenom zahtjevu apelantice, dok je u ostalom odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno, odbacio kao neblagovremen. Ustavni sud zapaža da je apelantica nezadovoljna odbijanjem, odnosno, odbacivanjem, odnosno, navodnim nerješavanjem dijela njenog tužbenog zahtjeva, i da stoga traže direktno izvršavanje predmetnog rješenja Republičkog inspektorata. Međutim, prema stanju spisa, apelantica nije izjavila žalbu protiv predmetne presude Osnovnog suda, te tako došla do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacije se ne mogu razmatrati.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović