Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3989/08 (M. Ž.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 18
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3989/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-3989/08, rješavajući apelaciju Miloša Živkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Živkovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: Už-563/04 od 4. septembra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Goraždu, broj U:26/04 od 24. septembra 2004. godine i rješenja Ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline, broj: UP-2:09-23-39/04 od 10. juna 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloš Živković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Esad H. Muminović, advokat iz Goražda, podnio je 29. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: Už-563/04 od 4. septembra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U:26/04 od 24. septembra 2004. godine i rješenja Ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj: UP-2:09-23-39/04 od 10. juna 2004. godine
2. Ministarstvo je 10. juna 2004. godine donijelo rješenje broj UP-2:09-23-3904 kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Službe za stambene, imovinsko-pravne poslove i pitanje izbjeglica i raseljenih lica općine Goražde (u daljnjem tekstu: Služba) br. 06/III-23-841/99 od 12. maja 2004. godine. U obrazloženju rješenja navedeno je da je Služba, odlučujući u ponovnom postupku, spornim rješenjem odbila kao neosnovan zahtjev apelanta kojim je tražio povrat u posjed stana u Goraždu, ulica Jusufa Duhovića broj 7, uz obrazloženje da predmetni stan nije bio oštećen ni devastiran na dan 4. jula 1999. godine, odnosno u momentu isteka roka koji je predviđen za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim. Nadalje, u postupku Ministarstvo je zaključilo da je rješenje prvostepenog organa pravilno, jer je predmetni stan bio uslovan za stanovanje, te da je apelant podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana nakon isteka zakonom predviđenog roka.
3. Kantonalni sud je 24. septembra 2004. godine donio presudu broj U:26/04 kojom je tužba apelanta izjavljena radi poništenja rješenja Ministarstva, broj UP-2:09-23-3904 od 10. juna 2004. godine odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da činjenično stanje nedvosmisleno pokazuje da se, u konkretnom slučaju, ne radi o devastiranom stanu, u smislu člana 18.e. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01 i 15/02, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku), pa je apelant u skladu sa navedenim imao pravo podnijeti zahtjev za povrat spornog stana do 4. jula 1999. godine, a što je on učinio nakon navedenog roka, odnosno 4. oktobra 1999. godine, zbog čega mu je u skladu sa članom 5. stav 3. Zakona o prestanku prestalo stanarsko pravo.
4. Vrhovni sud je 4. septembra 2008. godine donio presudu broj Už-563/04 kojom je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Ministarstva, broj UP-2:09-23-3904 od 10. juna 2004. godine i presude Kantonalnog suda broj U:26/04 od 24. septembra 2004. godine. U obrazloženju presude Vrhvni sud je naveo da donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega, Vrhovni sud cijeni da je žalba apelanta neosnovana.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: „1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju, apelant se sa zahtjevom za povrat stana obratio 4. oktobra 1999. godine, odnosno nakon roka predviđenog odrebama člana 5. stav 1. i 2. Zakona o prestanku, prema kojoj se zahtjev za vraćanje stana morao podnijeti do 4. jula 1999. godine, za stanove koji su proglašeni napuštenim. Takođe, u postupcima pred upravnim organom, Kantonalnim i Vrhovnim sudom utvrđeno je da predmetni stan nije bio oštećen u momentu isteka zakonom određenog roka za povrat, te sa na konkretan slučaj nije mogla primjenjivati odredba člana 18.e. Zakona o prestanku koja je predviđala da se u tim slučajevima zahtjev za povrat stana mogao podnijeti do 30. juna 2002. godine. Iz tog razloga upravni organ, Kantonalni i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev, na temelju kojeg sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović