Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-497/09 (A.K.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-497/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-497/09, rješavajući apelaciju A.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.K., podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 843 od 15. decembra 2008. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-07-000 210 od 23. aprila 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. A.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 17. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 843 od 15. decembra 2008. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 210 od 23. aprila 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-75/05 od 29. januara 2007. godine, utvrđeno je da apelantici nije prestao radni odnos kod tužene Republike Srpske-Ministarstva finansija-Poreske uprave-područna jedinica Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: tužena), te je tužena obavezana da apelanticu vrati na posao, na njeno ranije radno mjesto, odnosno u skladu sa njenim stručnim sposobnostima i mogućnostima tužene, kao i da joj isplati po osnovu glavnog duga na ime neisplaćenih plata za period od 1. decembra 1993. godine do 31. avgusta 2006. godine iznos od 52.936,51 KM, te po osnovu kamata za obračunati period od 1. decembra 1993. godine do 31. oktobra 2006. godine iznos od 42.758,09 KM, što ukupno iznosi 95.694,60 KM, kao i da za isti period za nju uplati doprinose po osnovu penzijsko invalidskog osiguranja, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.412,00 KM, dok je zahtjev apelantice za naknadu troškova parničnog postupka iznad dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.
3. Osnovni sud je konstatovao da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica bila zaposlena kod tužene sve do 21. marta 1993. godine, kada je rješenjem broj 07-127-1/93 od 19. marta 1993. godine upućena na čekanje, i od kada faktički ne ostvaruje prava iz radnog odnosa, te da apelantica protiv tog rješenja nije podnosila prigovor. Pored toga, utvrdio je da, tužena nakon donošenja rješenja o upućivanju na čekanje, nije donijela rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici, niti joj je uručila radnu knjižicu, a da je apelantica nakon završetka rata nekoliko dana dolazila na posao, ali da se nije osjećala sigurnom, pa je odustala od radnih aktivnosti. Takođe, primjetio je da iz navoda parničnih stranaka proizilazi da se apelantica 2000. godine obratila tuženoj sa zahtjevom da se riješi njen radno pravni status, ali da je tužena zauzela stav da će se u takvim slučajevima generalno odlučivati. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je zaključio da apelantici nije prestao radni odnos kod tužene, ocjenivši da isti nije mogao prestati bez pismeno obrazloženog rješenja, kojeg je tužena bila dužna donijeti i uručiti apelantici, shodno članu 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/79, 42/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92, u daljnjem tekstu: ZOPRO), odnosno članu 53. stav 2. Zakona o radnim odnosima i članu 114. važećeg Zakona o radu. Takođe, zaključio je da su nedonošenjem rješenja o prestanku radnog odnosa , grubo prekršena apelanticina prava iz radnog odnosa, a istovremenim onemogućavanjem da radi, pričinjena joj je i materijalna šteta koja se ogleda u izgubljenoj zaradi, koju joj je tužena dužena nadoknaditi, kao i izvršiti uplatu doprinosa za PIO.
4. Odlučujući po žalbi tužene protiv presude Osnovnog suda broj RS-75/05 od 29. januara 2007. godine, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Ž-07-000 210 od 23. aprila 2007. godine, kojim je uvažio žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i odbacio tužbu kao nedopuštenu.
5. Okružni sud je zaključio da je apelantica sve do 19. juna 1996. godine, kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, bila objektivno spriječena da se obrati poslodavcu radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa. Međutim, istakao je da je apelantica morala znati da čekanje, na koje je poslata 1993. godine, nije neograničeno i da njen radno pravni status kod tužene nije riješen, pogotovo što je u rješenju o upućivanju na čekanje navedeno da to čekanje može trajati najduže dvije godine, u kom roku će se riješiti radno angažovanje ili ostvarivanje drugih prava po osnovu rada. Nadalje, Sud je naveo da nedonošenje i nedostavljanje rješenja o prestanku radnog odnosa apelantici, nesumnjivo predstavlja propust tužene, ali da je odredbom člana 37. Zakona o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 11/94), koji je od 19. juna 1996. godine bio opet u primjeni, te na snazi u vrijeme podnošenja tužbe 21. maja 2001. godine, propisano da zaposleni ima pravo protiv svakog rješenja ili drugog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima podnijeti prigovor u roku od 8 dana od uručenja rješenja ili drugog akta, o kojem je funkcioner koji rukovodi organom, dužan odlučiti u roku od 15 dana od dana podnošenja prigovora, te da zaposleni ima pravo da podnese prigovor i u slučaju kad funkcioner u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva ne odluči o pravu na koje se zahtjev odnosi, pa ukoliko funkcioner u utvrđenom roku ne odluči o podnesenom prigovoru, zaposleni može podnijeti tužbu sudu u daljem roku od 15 dana. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da je apelanticina tužba nedopuštena, jer je apelantica zahtjev u smislu citirane zakonske odredbe mogla podnijeti po prestanku neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, tj. 19. juna 1996. godine, kao i da bi tužba bila nedopuštena čak i kada bi se cijenilo da je apelantica imala mogućnost prigovora i nakon svog obraćanja tuženoj u martu 2000. godine. Iz tih razloga, a imajući u vidu da radnik koji se nije koristio prigovorom nema pravo na sudsku zaštitu, Sud je naveo da je tužba nedopuštena, i da je zbog gubitka prava na podnošenje tužbe, apelantica izgubila i sva druga prava iz radnog odnosa, čiju zaštitu je tražila u predmetnom postupku.
6. Apelantica je izjavila reviziju protiv Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 210 od 23. aprila 2007. godine, koju je Vrhovni sud odbio Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 843 od 15. decembra 2008. godine.
7. Vrhovni sud je konstatovao da je odluka Okružnog suda pravilna. Naime, Sud je naveo je da je u vrijeme donošenja rješenja kojim je apelantica upućena na čekanje, bio na snazi ZOPRO, čijim članom 80. je propisano da radnik ima pravo da nadležnom organu poslodavca podnese zahtjev radi zaštite prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima, a da prigovor radnik podnosi organu utvrđenim opštim aktom odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava. Nadalje, naveo je da je članom 83. st. 1. i 2. ZOPRO propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom, a da radnik zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje. Konstatujući da je nesporna činjenica da apelantica nije podnijela prigovor protiv rješenja tužene o upućivanju na čekanje od 19. marta 1993. godine, već se sa tužbenim zahtjevom za zaštitu svojih prava po osnovu radnog odnosa direktno obratila sudu tužbom od 21. maja 2001. godine, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda da je apelanticina tužba nedopuštena, našavši da su kod takvog stanja stvari neprihvatljivi revizioni navodi da apelantica nije izjavila prigovor, jer je bila dovedena u zabludu obećanjima tužene da će njen radnopravni status biti rješen kad i ostalim radnicima. Takođe, Sud je istakao da činjenica da se apelantica u martu 2000. godine pismeno obratila tuženoj sa zahtjevom za rješevanje njenog radno pravnog statusa, ne utiče na odluku drugostepenog suda kojom je tužba odbačena, jer se apelantica za zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom, u situaciji kada tužena nije donijela odluku o zahtjevu, obratila 21. maja 2001. godine, odnosno po proteku roka iz člana 83. ZOPRO. Vrhovni sud je našao da je, nepodnošenjem prgovora na rješenje o upućivanju na čekanje od 19. marta 1993. godine, to rješenje postalo pravosnažno po isteku roka za prigovor, a istekom dvije godine čekanja posla, u smislu člana 75. stav 2. tačka 8. ZOPRO, apelantici je prestao radni odnos po sili zakona, te da je, shodno tome, neosnovan revizioni prigovor da tužena nikada nije donijela rješenje o prestanku radnog odnosa i da apelantica nije imala mogućnosti podnijeti prigvor protiv odluke koja nikada nije donesena.
8. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelantica mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelantica odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelantica nije ispoštovala formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju apelantica osporava rješenje Vrhovnog suda broj broj 118-0-Rev-07-
000 843 od 15. decembra 2008. godine, kojim je potvrđeno rješenje Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-
000 210 od 23. aprila 2007. godine, a kojim je odbačena apelanticina tužba.
12. Dakle, Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanatice i osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelantica nije u zakonom propisanom roku podnijela prigovor čime je izgubila pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti prigovor ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine, točka 15). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nepodnošenjem prigovora tuženoj nije efektivno iscrpila pravne lijekove, te redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o apelanticinoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović