Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-544/07 (R. L.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-544/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 544/07, rješavajući apelaciju Radoslavke Ljepojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radoslavke Ljepojević, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-

712/03 od 29. novembra 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Radoslavka Ljepojević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banja Luke, podnijela je 7. februara 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-712/03 od 29. novembra 2006. godine.

2. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica odsjek Novi Grad (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050-28-2937/00 od 29. marta 2001. godine odbijen je zahtjev Nenada Ljepojevića (preminuli suprug apelantice) za povrat stanarskog prava na stan u ulici Pionirska broj 42, Novi Grad, U obrazloženju navedenog rješenja Odsjek je naveo da je Nenadu Ljepojeviću presudom Osnovnog suda, broj P-135/97 od 20. maja 1998. godine, a koja je potvrđena i od strane Okružnog suda broj Gž-

1009/98 od 7. aprila 1999. godine, otkazan ugovor o korištenju stana.

3. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo je rješenje, broj 05-050-01-359/03 od 22. maja 2003. godine, kojim je poništeno rješenje Odsjeka broj 05-050-28-2937/00 od 29. marta 2001. godine, utvrđeno je da je Nenad Ljepojević nosilac stanarskog prava na stanu u Novom Gradu, ulica Pionirska broj 42, stan je vraćen nosiocu stanarskog prava, a Radi Knežević, privremenom korisniku, je prestalo da važi stanarsko pravo na osporavanom stanu.

4. U obrazloženju rješenja navedeno je da je Odsjek kao prvostepeni organ pogrešno donio rješenje i pogrešno primjenio zakon. Ministarstvo konstatuje da je iz dokumentacije u spisu vidljivo da je Nenad Ljepojević po osnovu ugovora o korištenju stana, broj 02-330/79 od 25. jula 1979. godine bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, u kojem je živio na dan 30. april 1991. godine, te da je isti koristio sa članovima svoga porodičnog domaćinstva do 1994. godine. Da je 1992. godine preminula supruga imenovanog, a 1994. godine poginuo sin kao pripadnik VRS. Nadalje, u obrazloženju rješenja je navedeno da je imenovani nakon prestanka radnog odnosa u Novom Gradu bio prisiljen napustiti grad i potražiti drugo zaposlenje. Dalje, u obrazloženju rješenja je navedeno da je Nenad Ljepojević zasnovao radni odnos u OŠ «Đura Jakšić», Šargovac, Opština Banja Luka, te da mu je rješenjem škole broj 138/93 od 27. septembra 1993. godine dodijeljen na korištenje stan u Ulici Dragomira D. Malića broj 3 na koji kod Ministarstva nije podnešen zahtjev za povrat stana, a osporavani stan u Novom Gradu je rješenjem broj 01/3-372/7/99 od 16. februara 1999. godine dodjeljen Radi Knežević. U obrazloženju rješenja Ministarstvo se poziva na član 1. Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/98, 12/99, 31/99, 38/99 i 65/01) (u daljnjem tekstu: Zakon) «koji se primjenjuje na nepokretnosti, uključujući i poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kao i stanove na kojima postoji stanarsko pravo, koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine, bez obzira da li je nepokretnost ili stan bio proglašen napušten», iz čega proizilazi da Nenad Ljepojević ima pravo da se vrati u posjed stana u Novom Gradu na kojem je bio nosilac stanarskog prava, a posjed je izgubio prije 19. decembra 1998. godine, bez obzira na razloge napuštanja. Član 2. Zakona, takođe, reguliše da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi, te da su sve sudske odluke donesene u navedenom periodu ništavne.

5. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), rješavajući u upravnom sporu po tužbi Rade Knežević, protiv rješenja Ministarstva, broj 05-050-01-359/03 od 22. maja 2003. godine, donio je presudu broj U-712/03, od 29. novembra 2006. godine kojom je poništen sporni akt Ministarstva i predmetna upravna stvar riješena tako što je žalba Nenada Ljepojevića, izjavljena na rješenje Odsjeka broj 05-050-28-2937/00 od 29. marta 2001. godine, odbijena kao neosnovana.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da predmetni stan Nenad Ljubojević nije napustio iz razloga koji su vezani ratnim dešavanjima u BiH, što bi bilo odlučno za primjenu Zakona i u tom smislu vraćanje u posjed tog stana. Nadalje, Vrhovni sud konstatuje da je imenovani napuštanjem predmetnog stana izrazio trajnu volju za prestanak korištenja stambene jedinice, koju je manifestovao zasnivanjem radnog odnos i bračne zajednice u Banja Luci, te stanovanjem u stanu u Banja Luci, koji je dobio na korištenje od poslodavca. Vrhovni sud svoj zaključak temelji na odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP-645/04 od 2. decembra 2005. godine. Takođe, Vrhovni sud je zaključio da osporeni akt nije zakonit obzirom na odredbu člana 12. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» broj 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik RS», broj 19/93, 22/93 i 31/99), u smislu koje «lice može biti nosilac stanarskog prava na jednom stanu». U dijelu u kojem je utvrđeno da je Rada Knežević privremeni korisnik predmetnog stana, osporeni akt je nezakonit, jer je nesporno da imenovana ugovor o korištenju stana nije zaključila u periodu iz člana 2. stav 2. Zakona (između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine), u kojem slučaju bi on prestao da važi. Uvidom u spis proizilazi da je imenovana ugovor zaključila nakon perioda 15. juli 1999. godine, odnosno 5. novembra 1999. godine. Obzirom na navedeno Vrhovni sud smatra da se imenovana ne može smatrati privremenim korisnikom.

7. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda, broj U-712/03, od 29. novembra 2006. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom

9. Apelantica se žali na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije, kao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Član 8. Evropske konvencije nudi zaštitu od neopravdanog miješanja u postojeći dom, prostor u kome osoba boravi i namjerava trajno da živi. Ustavni sud zapaža da apelantica nikada nije uselila u sporni stan, odnosno nije stanovala i obavljala uobičajene aktivnosti u spornom stanu. Ustavni sud konstatuje da se takav stan ne može smatrati apelanticinim «domom» u smislu značenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pa su navodi o povredi prava na dom ratione materiae inkopatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-

281/05 od 28. juna 2005. godine («Službeni glasnik BiH» broj 60/05, tačka 31. ).

11. Apelantica se žali na presudu Vrhovnog suda, smatrajući da je istom povrijeđeno njeno pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku kovenciju, štiti samo postojeću imovinu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48) ili barem imovinu za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31), a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Zbog toga su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred Vrhovnim sudom, koji je pokrenuo pokojni suprug apelantice, je vraćanje stana u posjed. Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Kevešević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, predmet broj CH/97/46). Međutim, Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelanticin suprug nema konstituisano stanarsko pravo na predmetnom stanu. Također, utvrđeno je da apelanticinom suprugu ni po odredbama Zakona ne pripada pravo na povrat predmetnog stana, što znači da predmetni stan takođe ne predstavlja postojeću imovinu apelantice, kao pravne sljednice umrlog supruga. Slijedi da u odnosu na predmetni stan apelantica nema imovinsko pravo zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-281/05 od 28. juna 2005. godine («Službeni glasnik BiH» broj 60/05, tačka 33. ).

12. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. Imajući u vidu da je Ustavni sud već utvrdio da u predmetnom postupku nije odlučivano ni o apelanticinom domu, ni o njenoj imovini, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku, nije odlučivalo o apelanticinim građanskim pravima iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizilazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-544/07 (R. L.) | Sudska praksa | Aktio