Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-577/08 (I.Č.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-577/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-577/08, rješavajući apelaciju I.Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.Č. podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske o njegovom zahtjevu podnesenom radi ostvarivanja prava iz člana 182. Zakona o radu Republike Srpske, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. I.Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 21. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo rada) o njegovom zahtjevu podnesenom radi ostvarivanja prava iz člana 182. (ranije član 152.) Zakona o radu Republike Srpske (prečišćeni tekst «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 55/07, u daljnjem tekstu: ZOR RS). S obzirom da apelacija nije sadržavala potrebne elemente predviđene članom 19. stav 2. tačka 3. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 27. februara 2008. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 18. marta 2008. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije, te 10. septembra 2008. godine podnesak.
2. Apelant je do juna 1992. godine bio zaposlen u „TE“ Gacko, kada mu je prestao radni odnos. U apelaciji je naveo da je u zakonom predviđenom roku podnio zahtjev Ministarstvu rada za 3 xostvarivanje prava na otpremininu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, prema članu 182. ZOR RS, ali da o njegovom zahtjevu nije odlučeno dana podnošenja apelacije.
3. Nadalje, u apelaciji je istakao da je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od strane Ministarstva rada po njegovom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu, povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom vremenskom roku, kao aspekt prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prilikom obrazlaganja svojih navoda, apelant se pozvao na odluku Komisije za ljudska prava broj CH/01/7776 i dr. od 13. septembra 2006. godine, u kojoj je kako tvrdi, ovo pravno pitanje već riješeno tako što je utvrđena povreda navedenih prava. Takođe, postavio je zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog dugotrajnosti postupka u iznosu od 5.000,00 KM.
4. Apelant je podneskom od 10. septembra 2008. godine obavijestio Ustavni sud da mu je Rješenjem Ministarstva rada-Komisije za implementaciju člana 182. ZOR broj 05/5-12157/ĆN od 22. avgusta 2008. godine, priznato pravo na otpremninu u visini 2,66 prosječne plate u Republici Srpskoj u posljednja tri mjeseca prije mjeseca u kojem mu je priznato pravo na otpremninu (u prilog svojim navodima dostavio je kopiju tog rješenja), te je naveo da „i dalje ostaje u cjelosti kod zahtjeva istaknutih u apelaciji.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 3 x (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Ustavni sud zapaža da, iako je ishodio rješenje Ministarstva rada-komisije za implementaciju člana 182. ZOR broj 05/5-12157/ĆN od 22. avgusta 2008. godine, kojim mu je priznato pravo na otpremninu, apelant se u suštini žali da Ministarstvo rada nije u razumnom roku postupilo po njegovom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu iz člana 182. Zakona o radu. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da je u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u svojoj Odluci broj AP-1514/07 (odluka o dopustivosti od 29. aprila 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio stav da apelanti nisu došli do konačnih odluka koje bi mogle biti predmet apelacionog ispitivanja s obzirom na to da nisu iskoristili raspoložive djelotvorne pravne lijekove u upravnom postupku. Kako apelant u predmetnoj apelaciji nije Ustavnom sudu dostavio argumente ili dokaze koji ukazuju na nedjelotvornost navedenih pravnih lijekova, Ustavni sud zaključuje da nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se apelacija ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović