Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-595/07 (Z. i E. M.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Neovlašteno lice
- Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-595/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 595/07, rješavajući apelaciju Zorana Mladenovića i Emine Mladenović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 5. i 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Mladenovića, podnesena zbog nečovječnog i ponižavajućeg postupka prema njenom sinu koji se nalazi na izdržavanju zatvorske kazne u Kazneno-popravnom domu Zenica, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emine Mladenović, podnesena zbog nečovječnog i ponižavajućeg postupka prema njenom sinu koji se nalazi na izdržavanju zatvorske kazne u Kazneno-popravnom domu Zenica, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
OBRAZLOŽENJE
1. Emina Mladenović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je 13. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nečovječnog i ponižavajućeg postupanja prema njenom sinu koji se nalazi na izdržavanju zatvorske kazne u Kazneno-popravnom zatvoru Zenica. Apelantica je 16. marta 2007. godine i 1. jula 2009. godine dopunila apelaciju.
2. Apelantica je u apelaciji navela da se njen sin Zoran Mladenović, po presudi Kantonalnog suda u Tuzli broj Kž-7/02 (bez navođenja datuma presude), nalazi na izdržavanju zatvorske kazne u Kazneno-popravnom zavodu Zenica. Apelantica je dalje navela da je njen sin jako bolestan i da mu u zatvoru nije omogućeno odgovarajuće liječenje, te da je njegov boravak u zatvoru zbog njegovog lošeg zdravstvenog stanja pravo mučenje. Ističe da su ljekarski pregledi koji su mu omogućeni u zatvoru, uključujući i preglede koji su odobreni o njenom trošku «provizorni» jer u svim nalazima se konstatuje da je njen sin zdrav, a ona smatra da je njen sin lošeg zdravstvenog stanja. Također, apelantica je navela da njenom sinu ne dopuštaju da ide kući za vikend i da se prema njemu ponašaju diskriminatorski.
3. Apelantica je u dopuni apelacije od 1. jula 2009. godine obavijestila Ustavni sud da apelaciju podnosi u svoje ime i u ime svoga sina, istovremeno je dostavila punomoć sina kojom je ovlaštena da raspolaže nekretninama naslijeđenim iza umrlog supruga, odnosno oca.
4. U odgovoru na apelaciju KPZ Zenica od 11. avgusta 2009. godine se ističe da taj zavod ima organizovanu zdravstvenu službu sa dva stalno uposlena doktora, dva viša medicinska tehničara i 12 medicinskih tehničara , te deset doktora specijalista angažovanih kao spoljni saradnici. Također ima stacionar i bolničke sobe za osuđenike kojima po ocjeni doktora treba stalni nadzor. Stoga KPZ Zenica ističe da su navodi o neadekvatnoj zdravstvenoj zaštiti osuđenog Zorana Mladenovića u cjelosti neosnovani. Pored toga u odgovoru se napominje da je Zoran Mladenović od 16. aprila 2009. godine premješten u KPZ poluotvorenog tipa Tuzla Odjeljenje u Orašju.
5. Apelantica smatra da je zbog neadekvatne zdravstvene zaštite i navodno nečovječnog i ponižavajućeg postupanja prema njenom sinu povrijeđeno i pravo njenog sina i njeno pravo na zabranu mučenja i nečovječnog postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tač. 5. i 10. Pravila Ustavnog suda glase: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. apelaciju je podnijelo neovlašteno lice
10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;»
7. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica podnijela apelaciju u ime Zorana Mladenovića zbog povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, a zbog nečovječnog i ponižavajućeg postupanja kojem je navodno izložen pri izdržavanju zatvorske kazne u Kazneno-popravnom domu Zenica. Ustavni sud je uvidom u dostavljenu punomoć zaključio da apelantici nije dato ovlaštenje za podnošenje apelacije Ustavnom sudu u ime Zorana Mladenovića.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio da je apelacija , u ovom dijelu, nedopuštena zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
9. Apelantica navodi da je apelaciju podnijela i u svoje ime jer smatra da je zbog nečovječnog i ponižavajućeg postupanja prema njenom sinu, koji se nalazi na izdržavanju zatvorske kazne, povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje na relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj odgovor na pitanje da li član porodice lica koje je navodna žrtva kršenja ljudskih prava može i sam biti takva žrtva ovisi o postojanju cijelog niza faktora koji toj patnji člana porodice daju dimenziju i karakter koji se izdvaja od emocionalnog stresa za koje se smatra da je neizbježno prouzrokovan kod rodbine žrtava navodnog kršenja ljudskih prava. Srodnici navodnih žrtava kršenja ljudskih prava moraju dokazati da patnja kojoj su zbog povrede ljudskih prava svojih srodnika izloženi prevazilazi svojim obimom i intenzitetom emocionalni stres kojem su neizbježno izloženi srodnici žrtava navodnih povreda ljudskih prava.Ukoliko to ne dokažu njihove se prijave odbacuju kao ratione personae nespojive sa Evropskom konvencijom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Onay protiv Turske, presuda od 20. septembra 2007. godine, st. 23. i 24.)
10. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda postavlja se pitanje da li je u konkretnom slučaju apelantica dostavila Ustavnom sudu dovoljno dokaza da je sama žrtva povrede prava na zabranu mučenja i nehumanog popstupanja u datim okolnostima konkretnog slučaja. Apelantica svoje navode o kršenju ovog prava u suštini zasniva na tvrdnji da je njen sin lošeg zdravstvenog stanja, te da, po njenoj ocjeni, u KPZ Zenica ne može dobiti adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Apelantica navodi da joj je omogućavano da pored redovnih ljekarskih pregleda, njen sin dobije specijalističke preglede o njenom trošku, ali da su suprotno njenom uvjerenju da joj je sin bolestan, svi nalazi pokazali da je zdrav, pa smatra da je svrha tih «provizornih» pregleda da se ona izloži trošku, a ne da se njenom sinu pruži adekvatna zdravstvena zaštita.
11. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj činjenica da je zatvaranje nekoga inkompatibilno s njegovim zdravstvenim stanjem nije dovoljna da bi to lice bilo pušteno na slobodu, zato što utjecaj lišavanja slobode nekog lica na njegovo zdravlje nije ključno pitanje, već eventualno odsustvo odgovarajuće medicinske njege u vrijeme trajanja lišavanja slobode (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj 9610/81, 6 EHRR 110 (1983)). Naime, medicinska njega mora biti pružena bilo na mjestu gdje se lice nalazi u zatvoru, bilo na drugom odgovarajućem mjestu. Međutim, apelantica ne nudi bilo kakve argumente i dokaze iz kojih bi se moglo vidjeti da su njenom sinu nadležni organi uskratili mogućnost da dobije neophodnu medicinsku njegu unutar zatvora ili u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi. Iz odgovora KPZ Zenica također je vidljivo da ta ustanova ima organizovanu zdravstvenu zaštitu osuđenih lica. I sama apelantica navodi da je njenom sinu omogućena zdravstvena zaštita od strane ljekara u KPZ Zenica, kao i da su mu na njen zahtjev i o njenom trošku omogućeni dodatni specijalistički pregledi i tretmani. Također, nema ništa što ukazuje na to da je zdravstveno stanje njenog sina na bilo koji način moguće dovesti u vezu s njegovim boravkom u zatvoru.
12. Ustavni sud, koji podržava praksu Evropskog suda, smatra da u konkretnom slučaju apelantica ničim nije dokumentovala da je njen sin izložen nehumanom tretmanu zbog kojeg bi i sama apelantica, kao njegov blizak srodnik, bila izložena patnji koja svojim obimom i intenzitetom prevazilazi uobičajenu patnju srodnika navodnih žrtava povrede ljudskih prava.
13. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije lice koje u konkretnom slučaju ima pravo da u svoje ime pokrene postupak pred Ustavnim sudom.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 5 i 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović