Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-782/07 (B. P.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-782/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 782/07, rješavajući apelaciju Borislava Popova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borislava Popova podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž- 06-000719 od 28. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P 3441/04 od 27. januara 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Borislav Popov (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, podnio je 10. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-06-000719 od 28. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P 3441/04 od 27. januara 2006. godine.

2. Apelant je bio uposlenik Rudnika «Kreka» doo Tuzla (u daljnjem tekstu: poslodavac) od 10. februara 1975. godine. U periodu od 12. aprila 1992. godine do 4. januara 1994. godine, apelant je angažovan u rezevni sastav policije, nakon toga u periodu od 4. januara 1994. godine pa do 24. februara 1994. godine apelant je bio pripadnik Armije R BiH. Radni odnos kod poslodavca apelantu je prestao 30. aprila 1996. godine, ali mu nije dostavljeno rješenje o prestanku radnog odnosa, niti mu je isplaćena otpremnina i naknada plaće za vrijeme otkaznog roka. Apelant se 5. februara 2000. godine obratio poslodavcu sa zahtjevom za uspostavu radno-pravnog statusa i podnio je tužbu Općinskom sudu u Tuzli. Rješenjem Općinskog suda, broj P 964/00 od 22. septembra 2000. godine postupak u navedenoj pravnoj stvari je prekinut i predmet je ustupljen nadležnoj Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu Kantonalna komisija).

3. Rješenjem Kantonalne komisije, broj 09/4-34-7603/00-I od 28.maja 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije za implementaciju clana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), broj 03-34-1043/1 od 27. avgusta 2003. godine uvažena je žalba apelanta i obavezan poslodavac da u roku od 5 dana od dana izvršnosti rješenja uspostavi radno-pravni status apelantu, počev od 5. februara 2000. godine.

4. Apelant je 30. decembra 2004. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa i isplate novčanih naknada vs.sp. 20.000,00 KM

5. Presudom Općinskog suda, broj P 3441/04 od 27. januara 2006. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-06-000719 od 28. decembra 2006. godine, poslodavac je obavezan da apelantu na ime naknade plaće po osnovu čekanja posla za period od 5. februara 2000. godine pa do 5. maja 2000. godine isplati iznos od 602,20 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, pobliže označenom u tački jedan dispozitiva navedenog rješenja. Sa viškom zahtjeva u pogledu isplate naknade plaće po osnovu čekanja posla kao i zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate, sve pobliže označeno u tački jedan dispozitiva navedenog rješenja, apelant je odbijen. Stavom dva navedenog rješenja odbačena je tužba apelanta u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio uspostavu radno pravnog statusa za period 5. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine. Stavom tri odbijen je tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio uspostavu radno - pravnog statusa za period od 5. maja 2000. godine pa do presuđenja.

6. U obrazloženju presude Općinskog suda navedeno je da je po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev apelanta osnovan u dijelu koji se tiče naknade plaća neisplaćenih za vrijeme utvrđenog statusa zaposlenika na čekanju za period od 5. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine. Naime, u smislu odredbi člana 143. stav 3. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», br. 43/99, 32/00 i 29/03 u daljnjem tekstu: Zakon o radu), za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, te u konkretnom slučaju apelantu je od strane poslodavca za navedeni period, kao zaposleniku na čekanju, izvršen obračun plaće u ukupnom iznosu od 602,20 KM. Apelant je postavljenim tužbenim zahtjevom tražio naknadu plaće za vrijeme čekanja posla za period od 5. februara 2000. godine pa do donošenja presude u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 20.000,00 KM. Međutim, prema mišljenju Općinskog suda apelantu naknada plaće, u smislu odredbi člana 143. stav 3. Zakona o radu, pripada samo za period od 5. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine kada mu po sili zakona prestaje radni odnos, kako je to konstatovano i u odluci o prestanku radnog odnosa, broj 1905/04 od 26. oktobra 2004. godine. Iz naprijed navedenih razloga Općinski sud je djelimično udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu apelanta u dijelu kojim je tražio isplatu naknade plaće za vrijeme čekanja posla, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva preko apelant odbijen. Nadalje, u obrazloženju presude Općinski sud navodi da prema odredbi člana 50. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 32/00, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama) zaposleniku koji se zatekao na čekanju posla, a ne bude pozvan na rad u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona prestaje radni odnos sa pravom na otpremninu, koja se u smislu stava II istog člana isplaćuje zaposleniku za ukupan staž osiguranja, a utvrđuje na način decidno određen u stavu II navedenog člana 50. Zakona o izmjenama. U konkretnom slučaju apelantu je u smislu naprijed citirane odredbe zakona prestao radni odnos sa 5. majem 2000. godine, a kako se apelant tokom postupka na pripremnom ročištu održanom 29. novembra 2005. godine decidno izjasnio da se novčano potraživanje odnosi samo na isplatu plaće, a ne i otpremnine to sud nije posebno cijenio druge provedene dokaze. Nadalje Općinski sud je tužbu apelanta odbacio u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio uspostavu radno - pravnog statusa za period od 5. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine. Naime, rješenjem Kantonalne komisije od 28. maja 2001. godine apelantu je priznato pravo na uspostavu radno - pravnog statusa zaposlenika na počev od 5. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine kada mu kao uposleniku prestaje radni odnos po sili Zakona. Općinski sud je zaključio da apelant u ovom sporu ne traži preispitivanje odluke Kantonalne komisije već utvrđivanje obaveze poslodavca o čemu je već odlučeno konačnom odlukom nadležnog organa, to je ovaj sud u smislu odredbi člana 16. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) u dijelu za uspostavu radno - pravnog statusa počev od 5. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine tužbu odbacio. Općinski sud je zaključio da je poslodavac postupio prema rješenju Kantonalne komisije od 28. maja 2001. godine, odnosno izvršio je uplatu obavezenih doprinosa na ime penzionog i zdravstvenog osiguranja tužiocu za sporni period od 5. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine. Nadalje, po ocjeni Općinskog suda neosnovan je tužbeni zahtjev apelanta koji se tiče uspostave radno pravnog statusa, te uplate penzionog i zdravstvenog osiguranja za period od 5. maja 2000. godine pa do dana donošenja presude obzirom da je u smislu odredbi člana 50. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona apelantu po sili zakona radni odnos prestao dana 5. maja 2000. godine.

7. Prema stanju spisa, apelant nije izjavio reviziju protiv drugostepene odluke.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na rad.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, revizija, kao vanredni pravni lijek, predstavlja, u slučajevima u kojima je dopuštena, efektivan pravni lijek (vidi odluku Ustavnog suda, U-136/03, od 19. aprila 2004. godine). U slučaju da je revizija dopuštena, tada se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Naime, u članu 237. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03, 73/05 i 19/06) propisano je: «(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanje prepisa presude. (2) revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka. (3) Izuzetno Vrhovni sud Federacije može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima».

12. U konkretnom slučaju, u prvostepenoj presudi Općinskog suda i presudi Kantonalnog suda je navedena vrijednost spora od 20.000,00 KM, dakle vrijednost veća od predviđenog limita od 10.000,00 KM do kojeg se revizija u načelu ne može razmatrati, pa je u smislu postojećih odredbi Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine dopuštena revizija protiv drugostepene presude. Prema tome, apelant je propustio da prije podnošenja apelacije, u zakonom predviđenom roku od 30 dana od dana prijema drugostepene presude Kantonalnog suda izjavi reviziju u parničnom postupku. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović