Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-880/07 (D. B.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-880/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 880/07, rješavajući apelaciju Dejana Berića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dejana Berića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-06-000 415 od 16. januara 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Dejan Berić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srbca, kojeg zastupa Ljubomir Sandić, advokat iz Srpca, podnio je 21. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 415 od 16. januara 2007. godine.

2. Apelant je, 28. aprila 2004. godine, podnio tužbu Osnovnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi potraživanja iz radnog odnosa.

3. Osnovni sud je donio presudu broj RS-632/04 od 13. marta 2006. godine, kojom je tuženoj naloženo da apelantu, na ime 50 % junske plate za 2001. godinu, na ime naknade za topli obrok za period od 28. aprila 2001. godine do decembra 2001. godine, na ime naknade za prevoz na posao i sa posla za period od aprila do decembra 2002. godine, te regresa za godišnji odmor za 2001. godinu isplati ukupan iznos od 1.010,60 KM, odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da se tužena obaveže na isplatu naknade za topli obrok u ukupnom iznosu od 1.026,94 KM, te je obavezna tužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM, sa zakonskom kamatom za svaki pojedini iznos od presuđenja do konačne isplate.

4. Rješavajući po žalbi tuženog, Okružni sud je donio rješenje broj 011-0-Ž-06-000 415 od 16. januara 2007. godine kojim je ukinuo presudu Osnovnog suda broj RS-632/04 od 13. marta 2006. godine te je tužbu apelanta odbacio kao neblagovremenu u pobijanom dosuđujućem dijelu i preinačio u odluci o troškovima postupka tako što je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan. U obrazloženju rješenja drugostepeni sud se pozvao na odredbu člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02 i 66/03), koji propisuje da radnik kome je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa može podijeti tužbu pred nadležnim sudom radi zaštite svog prava. Stavom 2. člana 105. Zakona o radu propisano je da se tužba podnosi u roku od godine dana od dana saznanja za počinjenu povredu (subjektivni rok), ili u roku od tri godine od počinjene povrede (objektivni rok). Drugostepeni sud je istakao da obzirom da se, u konkretnom slučaju, radi o potraživanju dijela plate, toplog obroka, prevoza na posao i sa posla tj. obročnih davanja koja dospijevaju mjesečno, dok regres za godišnji odmor dospijeva najkasnije istekom godine za koju se odmor koristi, apelant je saznanje o počinjenoj povredi imao od dana dospjelosti svakog mjesečnog iznosa plate, toplog obroka, te naknade troškova za prevoz, a regres za godišnji odmor istekom godine na koju se isplata regresa odnosi, od kada se otvara jednogodišnji rok za sudsku zaštitu. Obzirom na to da se u konkretnom slučaju sva potraživanja apelanta za koja je usvojen tužbeni zahtjev odnose na period od 28. aprila 2001. godine, na ime naknade neisplaćenog dijela junske plate za 2001. godinu, na ime naknade za topli obrok za period od 28. aprila 2001. godine do decembra 2001. godine, na ime naknade za prevoz na posao i sa posla za period od aprila do decembra 2002. godine, te regresa za godišnji odmor za 2001. godinu, a kako je tužba podnesena tek 24. aprila 2004. godine, sud je našao da je ista neblagovremena, primjenom odrebe člana 105. Zakona o radu, kojom su propisani rokovi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je rješenje Okružnog suda nezakonito, te da je sud pogrešno primjenio odredbu člana 105. Zakona o radu. Osim toga, apelant smatra da je sud trebao primjeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa zastarom potraživanja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Apelant se žali na povredu svojih prava usljed «nezakonite» odluke drugostepenog suda, koji je, navodno, pogrešno primjenio prekluzivne rokove iz Zakona o radu.

9. U konkretnom slučaju, apelantova tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa je rješenjem Okružnog suda odbačena kao neblagovremena, u smislu član 105. Zakona o radu, budući da je podnesena po proteku zakonom propisanih rokova usljed čega je Okružni sud i uvažio žalbu tužene te ukinuo presudu Osnovnog suda. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud nezakonito postupao jer je odlučio o neblagovremenoj tužbi, pa je uvažavanjem žalbe, a na osnovu člana 227. stav 1. tačka 2. u vezi sa članom 224. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku u pobijanom dosuđujućem dijelu prvostepenu presudu ukinuo i tužbu odbacio kao neblagovremenu.

10. Dakle, Okružni sud je utvrdio da zbog propusta apelanta, koji tužbu nije podnio u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu prava, nije dopušteno raspravljati o tužbenom zahtjevu, već je tužba odbačena iz formalnih razloga. Apelant nije argumentovano opravdao činjenicu propusta blagovremenog podnošenja tužbe. Drugim riječima, apelant nije opravdao tvrdnju da je podnošenje tužbe u zakonom propisanom roku, u konkretnom slučaju bio «prevelik teret» za njega, zbog čega bi formalna odluka Okružnog suda predstavljala povredu Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je apelant morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-880/07 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio